Желтизну волос ее не помню я,
Njene zlatne kose više se ne sećam,
помню колос желтый и лучистый
Ali znam da su njive u zlatnom sjaju
и, когда приходит лето на поля,
Kad žutim klasovima leto dozreva
вспоминаю волос золотистый.
I u tom žutilu opet znam za nju.
Глаз голубизну ее не помню я,
синь небес осенних помню, знаю,
Azura njenog oka više se ne sećam,
и, когда сентябрь летит в мои края,
Ali jesenje nebo kad se otvori,
я ее глаза припоминаю.
U septembarskom klonulom pozdravu
Шелковых речей ее не помню я,
Sjaj njenog oka katkad me pogodi.
но когда весной шумят потоки,
Анна, мне звучи, как прежде, речь твоя,
Ni njenog svilenog glasa više se ne sećam,
голос твой, как небеса далекий.
Ali u proleće kad livada uzdiše,
Osećam, iz dalekog, nebeskog proleća
Do mene Anin nežan glas dopire.