Velški bardi

Kralj Eduard, kralj Engleske

Na kulašu sjedi,

Da pogledam, veli, što mi

Velški posjed vrijedi.

Ima l΄ rijeka, ima l΄ zemlje

I nasmijanih pašnjaka?

Korisno da l΄ zalila ih

Krv velških junaka?

A i narod, ubog narod,

Je li sretan, maran

Kako želim, kao stoka

Stegnuta pod jaram?

Veličanstvo, tvojoj kruni

Vels dijamant znači,

Zemljom, vodom, pašnjacima

Dol i brijeg zrači.

A i narod, ubog narod,

Tu miran je, Sire!

Kolibe mu tihe, šutke,

svud se groblja šire.

Kralj Eduard, kralj Engleske

Na kulašu sjedi.

Oko njeg muk, ma kud kreće

Nijem svud se ledi.

Montgomery dvorca ima

Gde zanoćit htio,

Montgomery, vlasnik dvorca

Kralja pogostio.

Divljač, ribe, izobilje,

Oči – usta draže.

Sto ih sluga hitro nosi

I pred kralja slaže.

I sve što taj lijep otok

Jela, pića ima,

I sva vina pjenušava

Vriju među njima.

Vi, gospodo!... Što se nitko

Zdravicom ne divi?

Vi, gospodo!... Velške psine!

Nek Eduard ne živi?

Divljač, ribe, sve pod nebom

Što ni snio ne bih

Vidim, al đavo je svaki

Plemić sam u sebi.

Vi gospodo! Psi neverni!

Nek ne živi Eduard?

Gdje je – slavu da otpeva

Moju – živ velški bard!

Zgledali se vitezovi,

Domaćina gosti;

Na licima, uz strah, bijes

Blijede strogosti.

Riječ stade, glas ne pade,

Glas u grud svim pao,

Kraj vrata je, bijel golub,

Sijed bard ustao.

Ja ću, kralju, tvoja djela

Spjevat i krivice.

Ko zvuk mača, cilik plača,

Zatitraša žice.

„Gvožđe cvrči, smrt sve grči,

Krv na maču, malju.

Miris krvi, jad i strvi

To nam dade, kralju!

Tisuć ljudi pobijeno,

Uništeno, svelo;

Živi plačuć mrtve žale,

Kralju, tvoje djelo!“

Na lomaču! – tvrdo viče

Zapovijed Eduard –

Ha! Blaža nem pjesma treba!

Tad uđe mladi bard.

„Blag sve bliže vjetar stiže

Od Milforda amo,

Plač djevica, udovica,

Što ga dobro znamo!

Ne dojite djacu, majke,

Robovanju, plaču!...“

Kralj već mahnu. I mladi bard

Stiže na lomaču.

Al sabrano i nezvano

Hrabro stupa treći:

Pjesmu snažno i odvažno

Nastavlja o sreći:

„U boju su pali snažni,

Al nek zna Eduard,

Ime njegovo u Velsu

U Velsu neće bard.

Uspomenom lutnje plaču,

Nek čuje Eduard,

Prokletsvo mu pjevat može

Tek svaki velški bard.

To da vidim! – I zapovijed

Strašnija od mača

Pade: spalit neće l΄ hvalit

Svakog ću pjevača!

Razletješe svud se sluge

po državi širom.

U Montgomeryju gozba

Strašnim svrši pirom.

 Kralj Eduard, kralj Engleske,

Na kulašu juri.

Oko njega nebo gori,

A krvnik se žuri.

I petstoti pjevajući

Sagorje velški bard,

Ali ni jedan ne htje reći:

Nek živi Eduard!

Što zuji, haj?... Zar noćni pjev

Cestama londonskim?

Lordmajora nek probude,

Jer ne mogu da spim!

Nijemi mir, ni muhe let

Ne čuje se u dalj.

„Glavu gubi tko šapne što,

Ne može spavat kralj.“

Bubnjeve; haj! Svirale daj!

nek zvuk otjera

Iz uha mog, jer zuji svud

Velška mi večera.

Ah, nadviče bubnjeva zvuk

Užasnih strava roj,

Pet stotina peva na glas

Svoj mučenički poj.