Sedma ekloga

Vidiš li, mrači se, i bodljikava žica hrastovih

stupaca ograde i barake lebde, usisava ih mrak.

Ropstva nam uski krug proširuje se i puca vidik naš

i samo um, i samo um, on zna da su žice razapete tu.

Vidiš li, draga, i maštu nam, i nju nam oslobađa

kao i slomljena tijela tek san, lijepi osloboditelj

kkoji nam otvara logor, pa kući kreće naš um.

Odrpani, ošišani, hrčući lete robijaši

sa slijepog krova Srbije u skrovište domovinskog tla.

Tiha skrovišta doma! A postoji li još taj naš dom?

Nije li ga dostigla bomba? I je li, kakav je bio?

I onaj što uzdiše desno, i onaj što lijevo leži, hoće li naći ga bar?

Reci, ima li još domovine tamo gdje ovaj shvaćaju stih?

Bez ukrasa svih, gnječeći stih pod stih

u ovom sumraku pjesmu pišem tako kako živimo

sljepački, ko gusenica pedljem pipkajući papir,

džepnu mi lampicu, knjige, sve su oduzeli čuvari

logora i ne dolazi pošta, nad barake slijeće magla nam tek.

Tu, među vijestima strave i ušima žive Poljak i Francuz

i glasni Talijan, pobunjeni Srbin, žalosni Židov na brdu,

svi dobru čekaju vijet, lijepu žensku riječ, slobodnu ljudsku kob,

i čekaju kraj ovih muka, kraj guste magle, čekaju čudo.

Ležim na daski, međ ušima zarobljena zvijer, a buha

sve iznova na me juriša, ali je vojska muha smirila bar.

Večer je, za jedan je dan opet kraće moje ropstvo,

a i život je kraći za dan. Sav logor spava. Na predio

mjesečina sja i u njenoj rasvjeti opet se vide razapete žice

kroz prozor i vide se sjene čuvara s puškama

kako se uza zid penju, sa glasovima se miješaju noćnim.

Logor već spava, vidiš li, draga, šuškaju snovi,

zagrcne se probuđen sanjač, okreće se na ležaju usku i već

ponovo spava i lice mu sja. Tek ja sjedim budan

osjećam međ usnama dopola popušenu cigaretu i namjesto

tvog poljupca, dolazi san, san koji smiruje,

jer ja nu umrijet ne mogu, a ni živeti bez tebe već.

Logor Heidenau u brdima nad Žagubicom,

srpnja 1944