Pljuštavo neprekidno pismo

(…I sve je lepši, čišći, bogatiji!

Snažno izvire moje poštenje;

I svet je pošten, jednostavan, čist

Kao nas dva!...

Iz drage, loše pesme jednog ne-pesnika.)

Što vas  je mnogo!...

Milijuni malih vojnika gazi

kroz krvavu maglu, močvaru smrzlu, zadimljenim ranjenim drumom,

(iz slijepih dolina s krajeva vjetrušina već zapuhuje led).

Tup im je ritmički korak, jednolični sivi šinjeli!

Ujednačenost života! Praška korova množine – pojedinac,

član skupine nesvjesne upitati ne smije: kamo?

Tek idu, premda ne shvaćaju što im je valjuka – kakav bijes,

da ognjišta, radionice napustivši svoje, domaće navike, brige,

prolaze kroz srušena sela, krvavu maglu, močvaru smrzlu –

i kad im zapovijed viknu, ubijaju s užasnim gnjevom…

Jer u drugoj odori drugačiji susjed to isto sa njima čini,

hoće da granicu probije i zemlju nazove „svojom”.

(A zemlja pripada tek onom koji je kopa i život u nju zakopa.)

… Ne shvaćaju… Tko htjede to? Odakle taj kusasti nalog

da čovjek čovjeka vreba ispod zemlje ko razumna zvijer?

(Kako je sad zvjeradi dobro. Ne moraju nositi pušku

i zimski spavaju san uz ženku sred brloga tiha.)

… Ne shvaćaju… Odmarajuć se u vatru zure i smiju se kako su jednakii

sad blatnjavi, učljivi, prozebli u braću pretopljeni ovako zajedno,

a ima ih koji čak i na knjige misle i na lijepu staru glazbu,

ali se i redov „ukoči u sebi” i vampire sanja pri vatri

i misli na dobru ženinu riječ, na toplu žensku ruku.

Raspravljaju: kada će prestati to žuljevito bolesno vrijeme?

Kako će nastaviti svaki tad život svoj što ga iz detinjstva nosi,

a sad kao dijete poslušno sklopljnih očiju duše juri naprijed.

Predaje se sav – najbolje je to – i pokušava se radovati životu,

zatvara srce pred samilošću, jedina mu je briga: „Danas sam još živ!”

Ne oplakujuć ukopava druga: „Ovaj se jadnik ohladio danas, ne ja!”

… Jao, u milijunu zajedničkih bijeda, ljubavi, vidi i tvoju.

I što nas je mnogo.

Milijuni sićušnih žena

kod kuća plaču za drugom, užasnuto mjere vrijeme,

pišu pisma ohrabrenja i suzama zamućuju slova.

Izviruju poštara… Joj, živi li još ruka što mi to napisa?

Za stolom im jedno mjesto prazno, u grlu im toplo zapinje jelo.

Gorko u svoj udovički liježu krevet. Na čemu li spava moj drug?

Pa molitve šapću i snuju: o, kako će mu prostrti stol,

kao će ga rješavati briga, tražiti da mu ugode u svemu,

nikad prigovoriti neće, popustiti na svaku mu riječ,

oko njega hodati na vrhovima prstiju da u miru izliječi srce

i pomoći mu da zaboravi mnoga užasna priviđenja.

„Vrati ga, Bože! Tek njega! Bude li bolestan, izliječit ću ga,

samo neka dođe, makar i sakat… do smrti ću mu razvedriti život,

makar iznakažen… u svom će ogledalu – u mom srcu – vidjeti sebe

promijenjena i ja ću ga vratiti u njegov bivši lik!

Moj život malen bit će mu dar kog njemu posvećujem rado!

– Kako ćemo dobri od sada biti: jednostavni, podnošljivi, tihi…

Tko das se o kamičak spotakne kad ispod srušenih stijena izašao je živ?”

– Tako sad govore sve žene što nestrpljivo mjere vrijeme,

da zdrava izdrže razuma sve to, u radu za druge se lome

i drugima povezuju rane – možda to ipak, ipak vidi Bog…

(Ako se sramežljivo ne skriva sad za široki nebeski zastor.)

… Joj, međ patnjama milijuna žena ne propznaješ svoje žene jad…

A ipak… samo ti i ja! …

Dovikujem sad tebi kroz ovu surovu noć

da osim nas i nema drugih, a osim tog ni mi nemamo drugo!

I ako prestanemo biti – s našim će očima malim cijeli zažmiriti svijet.

Sjećaš se?… Ovoga ljeta nad kamenjem foruma drevnog

prema kupalištu antičkih djevica dozivasmo se po imenu mi,

tad mi u podnožju krasnog brijega reče: „Tu ratovahu nekad!”

… Da li već tad sanjasmo pomor? tako smo čudnovati bili. Bili samo mi.

… Druže moj! Harmonijo! Prva i sretna ljubavi moja!

Drugarica ti ja! Tvoja harmonija! I prva sretna ti ljubav!

Zaneseno se grljasmo sretni: „Besmrtni zagrljaj!”

Čuj, moj živote! Taj današnji orkan u nama se ne zbiva,

tek pao je međ nas, slučajno pao, on smisla nema ni uzroka u nama,

mi jedno smo za drugo: čestitost, shvaćanje, život.

– Mi smo pokušali, i dobro nam je na svijetu, makar gdje,

i gdje smo god upalili luč, oko nas se oglasio mir…

… Sjećaš li se još balkona što je u crni maslinik gledao?

(Kamena fontana lijepog brdskog gradića žuborila u mjesečini pod nama.)

„Sada sam sretna!” – rekoh ti tamo, ti znaš: to prvi put šapnuh.

Pokrio si me nježno, jer iznenada hladan zapirio je vjetrić;

a ujutro stigla je vijest: odlaziš, svijet se lomi,

lavina se ruši, orkan već zabruja, život je u delirij pao.

(Čuj, neka ostane međ nama tajna, reći ću ti zašto se to zbilo,

zato, jer sam u životu jednom i ja rekla: „Sada sam sretna!”)

A gospodnja je obijest vječna: ti, ja i mi bili smo zaista jedno,

pa ni Bog koji nas stvori, sad ne može stvoriti drugo.

Ti si daleko – ovde sam ja.

Sad u isto gledamo Mjesec i jedno na drugom počivaju nam srca,

makar nam nijedan tren sličan nije, makar tjednima zalud čekam pismo,

makar što blato i krv gaziš sada i u zimskom bivaku drijemaš,

makar što ja plačuć tu pišem, uz mene prazan tuguje tvoj krevet.

Što s nama može se zbiti?...

Zar da te ubiju? (O, grčevito sputavam svoju ljubav što bdije,

znam, u trenu kad tvoje klone, moje bi našlo te srce!)

Odavna mi smo jedno – i dalje isti nam je put…

Možda će vrijeme isprati moj lik? (Kako bih žalila tebe bez svog lika!)

Al samo riječ trebam reći da tvoje prepozna me srce

i da se ma odakle vratiš noćnoj pjesmi tvoje Solvejg!

– Ko pečat utisnuh se u svoje srce, ko biljeg na dlan,

jer naša je ljubav snažna kao smrt, tvrda kao grob –

prava ljubav.