Sudbina

Sudbinu zazvah i negodovah glasno:

 – Slijepo božanstvo!

 Slijepo tkaš života šaren sag

 i ne gledaš gdje je naličje, gdje lice.

 Na sjajnu oštru iglu nabola si mi srce

 i naopako ga u svoj sag utkala.

Ti, koja si nebeskih sokova krčmar srca zla

 i žednima slanu vodu točiš, a srcu upaljenu ulje,

 esenciju naslada i muka samovoljno nam sipaš

 pa ne znamo više iz koje čaše pijemo i što.

Al opijamo od tvog pića i ti nestašno promatraš

 kako poput poludjelih pijanica bezglavo tumaramo

 il kao potrovani štakori amo-tamo

 trčkaramo,

 a ti gledaš.

Slijepo božanstvo!

 Slijepo tkaš života šaren sag

 i ne gledaš gdje je naličje, gdje lice,

 al gledaš

 kako poput poludjelih pijanica bezglavo tumaramo

 il kao potrovani štakori amo-tamo trčkaramo.

Cezare!

 Sunce je možda samo dogled iz priče kroz koji

 krvavo kazalište naših muka

 promatraš

 i mi, za smrt rođeni, izmučeni gladijatori

 ko tovljene životinje koje tek na klanje, na smrt, na vješanje

 ispuštaju iz kaveza nad pijesak arene uz pljeskanje,

 pozdravljamo te, Cezare, iz pijeska.

Slijepo božanstvo!

 Slijepo tkaš života šaren sag

 i ne gledaš gdje je naličje, gdje lice.

 Na sjajnu oštru iglu nabola si mi srce

 i naopako ga u svoj sag utkala.