Posmrtni govor

Vidite, drugovi, mrtav je, ispario

ostavio nas. Sve nas prevario.

Poynavasmo ga. Ne bješa velik nit izvanredan.

Tek srce, našem srcu drag i ugodan.

Nema ga više,

sad je zemljica.

Joj, raspala se

jedna riznica.

Primjer baš ovaj nek vam je poučak:

takav je čovjek. Jedinstven primjerak.

Ne živje takvih više, tek jedan, nek se zna,

na istom stablu nisu jednaka lista dva

i njemu nikad neće biti slična.

Pogledajte tu glavu, ta dva sad bezlična

draga oka. Pogledajte tu ruku sivu

što pada sad u maglu neizrecivu

ukočena ko kamen,

ko relikvija, znamen

na kojem klinastim pismom piše sjajna

jedine jedinke života drevna tajna.

Ma tko da bješe, sjaj, toplina bješe.

Svak znao ga i javljao: on bješe.

Kako je ovo il ono jelo najradije htio

i govorila mu usta što ih zapečatio

sad mir, i kako nam u ušima glas bio

njegov ko hram što se u moru utopio,

kako još nedavno za svoj stol jw sjeo:

„Sinko, malo sira sada bih pojeo“,

il kako je vino pio, ko dijete

buljio u dim iz svoje cigarete,

kako je hodao, telefonirao

i šarene niti snova prebirao:

kako mu na čelu sjao znamen fini

međ milijunima da je on jedini.

Možeš ga tražiti, nećeš ga pronaći

ni tu, ni u Africi, na pol možeš zaći,

u prošlosti krenuti, u budućnost sklada

rađat će se ma tko, ali on – nikada.

Nikad više

uz bledunjav smiješak neća da uzdiše.

Presiromašna je vila kob što tvori

da ponovo čudo jedinke te stvori.

Slatki prijatelju, sve to jako liči

na nekog čovjeka smišljena u priči.

Na njega je život jednom tek mislio,

a mi se raspričali: „Eto, živ je, čio...“

Onda se na njega teret neba slio

a mi već plačuć pričamo: „Tek bio...“

Eno ga, leži, snažan, borben lik

kao svoj vlastiti skamenjen spomenik.

Ne probude ga suze, riječi, lijek...

Na zemlji tek jednom provedeš svoj vijek.