Samoći

Blažena samoćo, dođi, zanesi

     U svoj san mene ti i sad;

     Napuste li me drugi, ti ponesi

     Dušu, nek ziblje tvoj nju sklad!

     Radost je za me što u stan tvoj zađoh,

     Ovdje u Kisaszódu te pronađoh,

     Tu lutam rad uz uzdisaj,

     za pjesnike je ovaj kraj.

Tu osamljena dolina iz sanja

     U svježoj sjenci mrmori,

     Iz mahovinasta grabovoga panja

     Čist izvor šumno žubori.

     Međ dva brda potočne i jezerske

     Nimfe tu žive u domu od trske;

     Al plivajući tek tad prođu

     Kad mudrac ili pjesnik dođu.

Gipki mjesec tišinom osvjetljava

     Svijetlokose bukve vesele,

     U blag večernji san on utišava

     Smirene noćne anđele.

     Nježna Samoćo, na takvim mjestima

     Diviš se i zabavljaš. Ti u njima

     Primi me, tu da se širim,

     Umornu dušu da smirim.

Ti kraljevske dvorove izbjegavaš,

     Zamke, u dvorcima knjige,

     Uđeš li u njih, kočiš, otežavaš

     U njima izrasle brige.

     Tuga i strah sa divljom dosadom

     Bore se tamo s mirnom nasladom,

     Blaženstvo ti ne nazire

     velik svijet, stog te prezire.

Tebe škrtac traži, ali mukama

     Grubu mu dušu kažnjavaš,

     Slavoljubivog s molbenim rukama

     U buku šalješ, ranjavaš.

     Bježiš od zova trubalja borbenih,

     Bježiš od bućnih gradova himbenih,

     Dom ti je samo osjećajno

     Srce i polja, selo bajno.

Osamljenika tužnog kula spasa

     Samo u svetoj snazi ti jest,

     U tebi tajnog nebeskoga glasa

     Nesretnik čuje bodrenja vijest.

     Ti onog koji svijet je prezreo,

     Il ong kom na vrat već je sjeo

     Njeguješ, pratiš, nasmiješiš,

     Samim ga sobom utješiš.

Vrlinu rađaš, samo ti učini

     Velikim mudrace skromne

     Kojim bezgranične po veličini

    Djetinjaste duše su lomne.

     U tebi pjesnik tako bučno prasne

     Ko hitra munja mračne noći kasne

     i već stvara pjesme nove,

     Iz ničeg stvara svjetove.

Oh, draga božice, za tobom i ja

     Često uzdišem žudeći,

     Srce mi shvaćaš, a mom srcu prija

     Kad na te mislim bludeći.

     Nevino si me u sebe uplela,

     Bez lažnih riječi mene si zavela,

     Vjerna si, al ne ko ovi

     Današnjeg svijeta drugovi.

Gle, što se vrte od smušene buke

     Svi dani duša oholih,

     S kamena na kam ruše se sred huke

     Poput slapova Rajninih.

     Kad spustiš veo sveti, naborani,

     Ko noćna rosa kapaju nam dani

     Osamljenički baš glatko,

     Živimo i mremo slatko.

Čak i onda kad mi na oko sveta

     Slijepi mrenu slatka smrt,

     Tamo, u samoći tamnoga svijeta

     S mene ćeš strah, Samoću, strt.

     U grob ćeš mene samo ti pratiti,

     U pustoš neznanja ćeš me sjatiti,

     Nad grobom, kad već budem stvar,

     Bit ćeš moj anđeo čuvar.

Blažena Samoćo, u krilo tvoje

     Tako ću zadnje suze liti,

     U beskrajnom ću snu sve patnje svoje

     Ovosvjetske zaboraviti.

     Blažena Samoćo, ti prijatelj sad moj

     Budi kad ću grob već posjedovat svoj,

     Al taj dan kad će meni doć?

     Samoćo, dođi u pomoć!