Ljudi

Šutite, pjesma nek ne cvili,

     Svijet govori sad,

Smrzavaju se vrelokrili

     Vjetar i dažd i grad.

Dažd suza što ga tuga lije,

Vjetar kog uzdah srca vije,

Utaman: grijeh, vrline mlade;

Nema nade!

Čuli sta za priču: narodi

     Imali očeve.

Grijesi što ih predak porodi

     pali na sinove.

prorijeđen narod ustao:

Zakone! – I zakon ga klao.

I zlo zavlada, bodro pade.

Nema nade!

I došli slavni, čuo se plač.

     Zakon je pogažen.

I bilo rada: pustoši mač.

     Čovjek je poražen.

A kad su silnici padali

U tuzi međ sobom se klali.

I glas? Jad na čelu parade.

Nema nade!

I dugo vlada mir i ljudi

     Strašno se namnožili.

I kikot pošasti već ludi

     Grobom prijeti gomili.

U nebo pogled ona vije,

Jer zemlja njena nikad nije,

Tek tvrdi grob joj dati znade,

Nema nade!

Zemlja je bujna, ljudske ruke

     Čine je bujnijom,

Pa ipak svud pustoše muke

     I gnusno ropstvo njom.

Mora li to biti? Ako ne,

Što su tako drevne patnje te?

Snage, vrline, zar ne grade?

Nema nade!

Bezbožni savez osnovaste,

     Umu i namjerno zla,

Pa glupost pustite da raste

     I bunu potpaliti zna.

Ma zvijer, đavo, um, jad grubi

Pobijedili – čovjek gubi,

To blato što Boga nam lik imade,

Nema nade!

Zemlju boli čovjek, iza svih

     Godina mira i rata.

On kletvi bratoubilačkih

     Na čelu nosi jata.

Kad pomislimo: smiren je on,

Lukavo većem grijehu je sklon.

Soj ljudski plod je vražje brade,

Nema nade, nema nade!