Ljudevitu Gulacsiju

Ljudevite, stiže li do tebe sad moj glas,

 Đto baš kao topole navečer drhtat zna

 Kad na njima sutonskih njiše se zvona zov

 I kad na njih blistava ljubav zvijezda sja,

 Stiže l do tebe glas moj, do tvog srca,

 Do tog crvenog cvijeta što bolestan je, snen

 I do tvog mozga? – O, taj meni dragi pehar

 Što vinom jada je i bijede ispunjen! –

 Stiže l do tebe glas moj, naivan, žalostan,

 Pastirskog zvona klepet u daleki beskraj,

 I da li te na tren bar iz snova tvojih budi

 U kojim su već mrtvi razum i osjećaj?

O, razumu! Kako te drugi koristit umiju,

 Kramari, burzijanci, gusari i bećari

 Što pametno uzimaju, daju, pa čak i ubiju

 Po zakonima, jasno, jer tako teku stvari.

 Tek piti, žene uživati, ponekad i snit još,

 Al oprezno sve, jer tu treba živjet uz smijeh,

 Ljepota je ništa, umjetnost je raskoš,

 Spas je samo jedno, da, jedno tek: uspjeh!

Ljudevite, sjećaš li se kad nas prvi pu

 Sastavio slučaj; nudilo na se vidu

 U ono sretno mirnodopsko doba

 Sto grozničavih snova Gauguina na zidu?

 U žutu sjaju nabrekle banane,

 Na žutu tlu pak smeđi mladi ljudi,

 Izgubljen Eden šti je bolno-bolno

 Drhtavim plačem bibao nam grudi.

 I čudan totem iz drveta svetog

 Što smijeh plač mu, a tuga smiješkom struji,

 – Moj portret! – reče ti, u onoj buci

 Smijeh ti grmnu ko da vjetar huji.

Ljudevite, sjećaš li se, proljeće, Varadin,

 U maloj krčmi gdje je Wateau odsjedao,

 Nacrtao si me, željezni šešir, markiz fin

 I kao na jučer si na sutra gledao.

 U Kerešu vidjesmo tad Veneciju,

 Goethe je u kavani s nama sjedio,

 Za ljubav molili smo Grandet Eugeniju,

 Tražili smo zvijezdu, sjaj joj izblijedio.

Tražili smo zvijezdu... Gdje li si sada,

 Ta još u mrat ti nisi sav utonuo,

 Još žarulje na tebe noću svjetlost pada,

 Temperaturu mjere, zar si već klonuo?

 Ljudevite, odonda bijasmo već gdje štura

 Noć je, ti znaš, pa zašto kazati gjde je to,

 Gdje duša sama kuca, kucuka kao ura,

 Al ne kazuje vrijeme, užas gdje vlada go.

Ti ostao si tamo, čujem, i bolje ti je

 Neg na ovom svijetu sred pakla stvarnoti,

 Gdje briga, piće, žene, kulučenje te bije,

 Gdje mre najljepša čežnja zarad nemarnosti.

 Ti ostao si tamo, izvan prostora, vremena,

 Šećeš po vrtu mira ispod zvjezdana mosta,

 Ne čuješ lavež tuge pod teretom bremena

 I ne vidiš Smrt da kosi sve što još živo osta.

 Smiješak što ga je nekad naslikao Leonardo

 Ne vidiš više na ženi – s mirom lijepim

 Kroz mozak tvoje teče ko Leta il kao Arno

 Smireno vječito. Ništa pod suncem slijepim.

Već nema nade, ali ti to ne znaš. Ispod

 Pokrivača fino – Ljudevite, ta ti si umjetnik –

 Prebireš prstima po rubu jastuka. Gospod

 Nek ti smiluje. O, ti si nasljednik

 Giottov, umjetniče čisti, tebi se ko svecu

 Sad naklanja ponizan, ne tražeći u ovaj dan

 Taj naš planet od tebe ništa, na Mjesecu

 Čeka te već Nakonxipan, Nakonxipan!