Autoportret

Izgubljeno pismo Vincenta van Gogha bratu

Tako je lijepo krenulo sve, dragi brate,

 sjećaš se malog Vinsenta koji

 cijeli je gospodnji vrt htio sam

 naslikati. Tako je žarke boje

 i sjaje vidio da bi Tizian

 skriti se mogao pred njim. Ko

 Adam koji je prvi put vidio

 tu čudnovatu sliku Nepoznata

 Velikog Stvaranja, tako sam zurio ja

 u ovaj lijepi svijet. Malo me luckastim

 smatrali zato oni, ostali ljudi,

 koji su, bome, za unosnijim

 stvarima žudjeli, pa su za mene

 govorili: bolje bi za njega bilo

 pametnije da počne stvari. No mene

 pogrešno stvori Nepoznati Majstor,

 pa sad u jednom vrtu što ga je možda

 stvorio kao antitezu raja

 ispaštavam svoj veliki grijeh

 što sam jednostavno htio obogatiti

 svijet i čovjeka i što sam tako

 volio svijet kao djeca.

 Uvijek sam i ostao veliko dijete,

 brate, ti znaš, jer ti si me volio

 i shvaćao, pa mi opraštao rado

 što sretnim htjedoh učiniti svakog

 ovdje, svakog tko živi, dok nisam propao,

 najčudnovatije sam sjaje

 naslikati htio, al se utamnio

 potpuno moj svijet. No ja vjerujem

 da ću jednom negdje ipak biti ono

 što postati htjedoh. Zasad ću

 otpatiti život. Samo sve ono

 žalim što sam naslikati mogao:

 slike. Cijeli jedan beskraj!