Sudbinu zazvah i negodovah glasno:
Mi rivolsi al fato, adirandomi a voce alta:
– Slijepo božanstvo!
-- Divinità, cieca!
Slijepo tkaš života šaren sag
Intrecci alla cieca il tappeto colorato degli anni,
i ne gledaš gdje je naličje, gdje lice.
dove sta il rovescio o il diritto, neppure guardi?
Na sjajnu oštru iglu nabola si mi srce
Il mio cuore, hai infilzato su uno sfavillante ago,
i naopako ga u svoj sag utkala.
e l’hai intessuto al rovescio nel tuo tappeto.
Tu che sei l’oste spietato delle linfe del cielo,
Ti, koja si nebeskih sokova krčmar srca zla
dai acqua salata all’assetato, olio al cuore che arde,
i žednima slanu vodu točiš, a srcu upaljenu ulje,
ci versi l’ebbrezza della voluttà e dei tormenti,
esenciju naslada i muka samovoljno nam sipaš
neanche sappiamo più, quale beviamo.
pa ne znamo više iz koje čaše pijemo i što.
La tua pozione ci stordisce e tu guardi irriverente,
come impazziti, insensato saltelliamo confusi,
Al opijamo od tvog pića i ti nestašno promatraš
o corriamo alla rinfusa, come ratti
kako poput poludjelih pijanica bezglavo tumaramo
avvelenati,
il kao potrovani štakori amo-tamo
e tu osservi.
trčkaramo,
Divinità cieca!
a ti gledaš.
intrecci alla cieca il tappeto colorato degli anni,
dove sta il rovescio o il diritto, neppure guardi,
Slijepo božanstvo!
ma osservi
Slijepo tkaš života šaren sag
come saltelliamo confusi, come impazziti,
i ne gledaš gdje je naličje, gdje lice,
o come corrono i ratti alla rinfusa,
al gledaš
avvelenati.
kako poput poludjelih pijanica bezglavo tumaramo
Tu Cesare!
il kao potrovani štakori amo-tamo trčkaramo.
Forse, il sole è solo una pietra preziosa, attraverso
la quale, assisti al nostro teatro della lotta cruente
Cezare!
e tormentata
Sunce je možda samo dogled iz priče kroz koji
noi gladiatori straziati, nati per morire,
krvavo kazalište naših muka
come animali all’ingrasso che vengono rilasciati,
promatraš
sulla piazza coperta di sabbia, solo per esser’ uccisi,
i mi, za smrt rođeni, izmučeni gladijatori
morire e perire, dalla sabbia ti salutiamo, o Cesare.
ko tovljene životinje koje tek na klanje, na smrt, na vješanje
Divinità cieca!
ispuštaju iz kaveza nad pijesak arene uz pljeskanje,
Intrecci alla cieca il tappeto colorato degli anni,
pozdravljamo te, Cezare, iz pijeska.
dove sta il rovescio o il diritto, neppure guardi;
il mio cuore, l’hai infilzato su uno sfavillante ago,
Slijepo božanstvo!
l’hai intessuto al rovescio nel tuo tappeto.
Slijepo tkaš života šaren sag
i ne gledaš gdje je naličje, gdje lice.
Na sjajnu oštru iglu nabola si mi srce
i naopako ga u svoj sag utkala.