1
lom tišine me je budio
Evo sedam pored reke.
otkucaj srca me je budio
Leti mladog leta
udaraca maljem deset puta sto kovača na nakovanj
povetarac laki – ko toplina
udarci groma deset puta sto vihora na zemlju
drage večere neke.
otkucaj srca me je budio
Privikavam srce na tišinu.
lom tišine me je budio
To ne iziskuje mnogo muke –
ispliva sve što davno potonu,
moja senka moj gonič me je sustigala
glava se pogne, a klonu
ruke.
skitnja
iznad mene svirepa kupola
Gledam grive šuma, cela
dole ja posrtam
listva sad blista
poput tvoga čela.
koračam
Tišinu puta niko sad ne dira,
na dva pokretna stuba
vidim kako ti vetar
na olovnim nogama
po suknji prebira.
izmenjujem desnu i levu
A pod žbunjem lomnim
poletno i snuždeno
vidim kako ti se kosa jegulja,
u užasnom sunčanom sjaju
kako ti se blago na grudi sliva
poput lošeg ogledala ponavlja me vlastita senka
– ko što rečica Sinva teče –
gle, opet vidim kako kulja
ja sam kralj tragač besmrtnosti
preko okruglih belutaka greha,
KAKVU BESMRTNOST MI DAJEŠ
na zubima ti sjaj vilinskog smeha.
ako svoju smrt svojom smrću preživim
KAKVU BESMRTNOST MI DAJEŠ
2
takvu da i u telu ostajem onaj ko sam bio
O, kako te volim,
ili mi odbacujući ljusku u nekog drugog me presadiš
tebe, što si na reč privolela
KAKVU BESMRTNOST MI DAJEŠ
u najdubljoj tami bića naseljenu
posmatraću kao stranac kakav sam bio
varljivu samoću
kao zmija svoju odbačenu kožu
i vaseljenu.
kao gušter svoj odlomljen rep
Tebe, što se poput slapa od sopstvenog zvuka
kao orao svoje otpalo perje
odmičeš od mene, bežiš, nestaješ bez traga,
KAKVU BESMRTNOST MI DAJEŠ
dok ja sa vrhova svog života kličem,
povezan sam s vlastitim osećajima
na domaku daljina, urličem, vičem,
bez svojih osećaja šta će od mene biti
potucajući se nebom i širom zemlje –
KAKVU BESMRTNOST MI DAJEŠ
volim te, maćeho draga!
vreba popodne popodne u pustinji
3
Volim te kao što dete majku voli,
popodne u pustinji zaskoči me popodne
kao špilja zev svojih dubina golih,
volim te ko sale blistanje belo,
zaplete me popodne popodne u pustinji
ko duša plamen, ko odmor telo!
Volim te ko što vole život
popodne u pustinji zarobi me popodne
smrtnici, dok ih ne skrije ćivot.
ispita me popodne popodne u pustinji
Svaki tvoj osmeh, reč i
pokret čuvam ko što zemlja otpatke čuva.
koje sam u mom zvoniku oderati dao
U svest sam te utisnuo ko u kovinu reči,
do kosti ogoljeni
s nagonima svojim utisnuo ti sliku,
osećali bi tu golotinju
ti, dragi, lepi liku,
da su preživeli
tu je tvoje biće – bitnost i otkriće.
koje sam u parne krvave
životinjske kože ušiti dao kože su
Minuti zvečeći stradaju,
na njih poput koštičavih ljuski lepile
al΄ ti mi nemo sediš u ušima.
kao na mene sramota mog roda
Zvezde se pale i padaju,
al΄ ti mi jednako blistaš u očima.
da ima tu uvo što čuje uzvik
Ukus tvoj, ko u pećini tišina,
uzviknuo bi
na nepcu mi se topi, miluje vilice,
a ruka ti se na staklenoj čaši miče,
kamen sam bio
na njoj sitne, fine žilice,
grana sam bio
sviće, sviće.
cvet sam bio
NISAM ZNAO
4
da sam kamen
Oh, od kakve sam to sazdan materije
da sam grana
da me tvoj pogled obnavlja i ruši?
da sam cvet
Kakva mi to svetlost sja u duši
i divljenja dostojne misterije
postao srna
da mogu u magli ništavila cele
postao panter
predele tvog tela obići bele?
OSEĆAO SAM
srna sam
I ko u ozarenom umu reči sjajne
panter sam
mogu mu već otkriti sve tajne!...
rođen sam da budem čovek
Tvoj krvotok, ko bokor ruža,
rođen sam da budem kralj
dršće, jednako dršće,
rođen sam da budem Gilgames
nosi struju radosti večne, pruža
ZNAO SAM
tvom licu ljubavi cvat i rod,
čovek sam
a utrobi tvojoj blaženi plod.
kralj sam
Plodno tle tvog stomaka povija
Gilgames sam
i plete sitno korenje, u spojeve
njegovih finih linija
SMRTNIK SAM
utkiva čvorove, raspliće uzlove –
da ti nedra sišu i kupe sve rojeve,
upitao bi nemog neba
da lepo žbunje tvojih pluća
sve vidi svugde je prisutan
šumi slavu tvog sopstvenog uskrsnuća!
kao pomahnitala ovca kružimo
kao pobesneli prčevi rogovima udaramo
Blaženo kruži materija večna
upitao bi nemog neba
tunelima tvojih creva, celim
dal je video cilj iza naših ciljeva
se bogatstvom napaja kad je tečna
dal je video razum iza našeg razuma
u bubrezima tvojim, bunarima vrelim!
dal je video život iza našeg života
Valoviti brežuljci se dižu,
zvezdani u tebi predeli se nižu,
kad sam zidove dao zidati
jezera se mute, fabrike dime,
stisnutim zubima živeo
milionske zveri gmižu,
bičem ustao bičem legao
bube,
ili čojstvo ili zid
trave,
prvo zid potom čojstvo
okrutnost i milost veličajna,
prvo zid da bude čostvo
sunce sja, svetlost severna strada,
uzdah smatram da je saglasnost
u dubinama tvojim vlada
škrgut zubi da je odobravanje
večnost nesaznanja.
vapaj da je klicanje
5
„nemoj mu gledati u lice podjarmi ga”
Ko grumeni zgrušane krvi,
nisam primetio da su istruli
tako ti padaju pred noge
kralj sam gubavaca
ove reči uboge.
Biće muca, grdi –
ruševine gradimo
čist je govor samo zakon tvrdi.
Al΄ udovi moji, obnovljeni, streme
odabrano meso do čemera
iz dana u dan, već spremni
odabrana naslada do gađenja
da zaneme.
lokanje vina do besvesti
žudnja za vlast do povraćanja
Al΄ sve dotle kličem –
O, ti, koju iz mnoštva od dve hiljade
u mom košutnjaku uhvaćen lav
miliona izdvajaju,
lepotan s runjavom grivom
ti jedina, ti blaga
podvučenim repom išao okolo
kolevko, tvrdi grobe, posteljo draga,
nije jeo
primi me u zagrljaj!...
nagomilane crkotine konja
nije pio
(O, jutarnje nebo u visini!
svežu vodu dubinskih bunara
U rudama neba zvezde teku.
crko gladno-žedno
Od silne svetlosti oči me peku.
iz inata
Izgubljen sam, tako mi se čini.
Čujem kako nada mnom seva,
čovek
to srce kuca, peva.)
uzvišeno sudi
umesto sudišta
6
putem izbora odlučuje
(Pripev)
jednosložan uzvik iz prošlosti u budućnost
(Voz me nosi, za tobom bludim,
KEDAR
možda ću te još danas steći,
most što spaja zemlju sa nebom
možda će da zgasne taj plamen ludi,
KEDAR
možda ćeš mi tiho, tiho reći:
među negiranjima tvrda tvrdnja
KEDAR
Okupaj se, mlaka voda žubori!
oslonac protiv blede nedoumice
Evo peškir, obriši se, osveži!
KEDAR
Peče se meso da glad ti utoli!
oslonac uvek prisutnog
Postelja je tvoja – gde ja ležim!)
KEDAR
Enkidu joj gde je Enkidu
u nebo i zemlju uzdrmajućem rvanju
još malopre sam mogao uhvatiti njegovo telo
još malopre sam mogao zagrliti njegovo telo
poslušao govor prašine
pre pretvaranja u prašinu čovek sam bio
pre pretvaranja u prašinu meso od čoveka sam bio
Samas blistav ular bacio
zraci su blistavi ulari
zraci zraci
su omču stavili na nebeski bik
spotaknuo se crno sunce
iz blata smo stvoreni
jagodicom prstiju mesio nas u statuu
Aruru pak u nas svoju dušu usadila
i na poziv Irkale
opet se u blato pretvaramo
probuđena usnula kopija naše statue
snivano ogledalo je našeg života
ne pita livada ljiljan kojom svrhom živi
od pitanja neslomljeno razvija boje ljiljana
u nama boje se tamne
naš život bat nepotrebnih pitanja zdrobi
sviraljka praznika nove godine svira
narod se na ulicama gomila
na vruća čela devojaka-mladića
venac od cveća pletu
što se toliko uzviseno raduje čovek
prolasku vremena
rađanju vremena
nemaš ni trenutka predaha
zaspiš budiš se
umreš preporodiš se
VRTI SVOJ TOČAK
veverica u krletki
veruje napred juri
U MESTU JURI
u svojoj zakrčenoj tamnici
gledaj uvaženo čelo čoveka
ogledalo u njemu bogovi se ogledaju
snežnobeo kameni zid crkve misao
iza čeone kosti bog stanuje
ali čovek pokriva slabinu
pokriva napola ostavljenu slabinu
pokriva sa životinjama povezanu slabinu
do golosti razgoli brežuljke tvojih grudi
otkrij slabinu
droljo Istara
ja sam ajgir Uruka
ko zaborav
u sirovoj omami traži
pusti me kroz vrata tvojih ruku
među tvoje dojke na livade ljiljana
pusti me kroz vrata tvojih stegna
u od jauka prženu
plamteću opaljenu užarenu šumu
s monahinjama Istara vodio ljubav
makar iz toga ne izvire kletva
ako sam u plodnu ženu sipao seme
moju kob opet preživele sinove rodi
uzvikuju svatovi
uhvatili se u kolo
žedan je mladoženja
gladna je mlada
pre pira daća se održava
kap meda curi između stegna žene
ali žaokasta je maternica
žaokasta maternica je med
smrtonosno-žaokasta je prinova
plod proleća
plod korote
blizanci kozlići
isti vimen sisaju
istom mlekom se hrane
jedan je beo
drugi je crn
tako ista katarza
hrani
naš život i smrt
tokom noći u unutrašnjosti velikog brda skitao
kad pantera klisne u noć pre rođenja svetlosti
tokom noći svaki moj korak je po jedna smrt
kad lav zavija svaki moj dan je po jedan milenij
tokom noći ipak nisam se plašio
kad senke čukaju znao sam tamo nemani stanuju
kad crne senke čukaju znao sam od pamtiveka
lovac se plaši moj dolazak čekaju
čak i najhrabriji se plaši ipak nisam se plašio
pravi strh je svetlost pustinje
kad ništa ne plaši danju je dan noću su zvezde
nema lava ni pantere uokolo pogled je u nedogled
ni crne senke ni jednog jedinog nemana
ipak drhtiš ipak se plašim
u nepopravljivom sunčanom sjaju u nepopravljivom sunčanom sjaju
preko potoka gazio
jedno moje lice u potoku stanuje
preko potka gazio
drugo moje lice u potoku stanuje
ugazio u more
jedno moje lice u more stanuje
u pesku pustinje gazim
moje nikad rođeno lice
u pesku pustinje stanuje
trulo voće lutalici žeđi
odbacio kraljevstvo
odbacio pet puta sto robinja
odbacio deset puta toliko sluga
odbacio pet puta hiljadu gardista
odbacio deset puta toliko boraca
odbacio grad Uruka
odbacio zidove Uruka
za istinom žudim
za izvorom istine žudim
kao neko ko na
nikad-nigde-kraja moru plovi
tako teturam i ja po svetu
u nikad-nigde-kraja pustinji
što žednog optoči