1
lom tišine me je budio
Na obasjanoj steni sedim.
otkucaj srca me je budio
Povetarac
udaraca maljem deset puta sto kovača na nakovanj
mladog leta kao da
udarci groma deset puta sto vihora na zemlju
toplinu lagodne večeri leluja.
otkucaj srca me je budio
Prilagođavam se tišini.
lom tišine me je budio
Nije teško –
naziru se obrisi prošlosti,
moja senka moj gonič me je sustigala
opuste se ruke i san me
optoči.
skitnja
Gledam zelene grive planina –
iznad mene svirepa kupola
sjaj tvoga čela
dole ja posrtam
u svakom listu se ogleda.
Na osamljenom putu
koračam
lahor s tvojom
na dva pokretna stuba
suknjom se igra.
na olovnim nogama
I ispod lomljivih krošnji, u senci,
izmenjujem desnu i levu
vidim, kosa ti leprša,
poletno i snuždeno
nedra blago drhte, i
u užasnom sunčanom sjaju
– dok žubori potok Sinva –
poput lošeg ogledala ponavlja me vlastita senka
ponovo vidim, na okruglim, belim
belucima, na tvojim zubima
ja sam kralj tragač besmrtnosti
kako se rađa bezbrižan osmeh vile.
KAKVU BESMRTNOST MI DAJEŠ
2
ako svoju smrt svojom smrću preživim
O, koliko te volim, tebe
KAKVU BESMRTNOST MI DAJEŠ
koja si doprla
takvu da i u telu ostajem onaj ko sam bio
do skrovišta lebdeće
ili mi odbacujući ljusku u nekog drugog me presadiš
dvolične samoće
KAKVU BESMRTNOST MI DAJEŠ
i beskonačnosti.
posmatraću kao stranac kakav sam bio
Kao vodopad od vlastite buke
kao zmija svoju odbačenu kožu
odvajaš se od mene i tiho se udaljuješ
kao gušter svoj odlomljen rep
dok ja na vrhuncu svoga života,
kao orao svoje otpalo perje
spotičući se o oblake i grude
KAKVU BESMRTNOST MI DAJEŠ
u blizini horizonta povičem,
povezan sam s vlastitim osećajima
volim te, draga maćeho!
bez svojih osećaja šta će od mene biti
3
KAKVU BESMRTNOST MI DAJEŠ
Volim te, kao dete svoju majku,
kao dubinu ćutljive jame,
vreba popodne popodne u pustinji
volim te, kao soba svetlost,
telo spokojstvo il’ duša vatru!
popodne u pustinji zaskoči me popodne
Volim te, kao što smrtnici
vole život do preminuća.
zaplete me popodne popodne u pustinji
Svaku tvoju reč, osmeh, pokrete
čuvam, kao tlo pale predmete.
popodne u pustinji zarobi me popodne
U svoj razum, kao u metal kiseline,
nagonima sam te urezao,
ispita me popodne popodne u pustinji
dražesna lepoto
tvoj lik ispuni tamo sve što je bitno.
koje sam u mom zvoniku oderati dao
Trenuci zveketom prolaze
do kosti ogoljeni
a ti mi nemiš u ušima.
osećali bi tu golotinju
Zvezde se rađaju i gase
da su preživeli
a ti mi stojiš u očima.
koje sam u parne krvave
Tvoj ukus, kao tišina u jami
životinjske kože ušiti dao kože su
ohladnelo mi lebdi u ustima,
na njih poput koštičavih ljuski lepile
a tvoje ruke na čaši
kao na mene sramota mog roda
i nežan splet žila
sećanje mame.
da ima tu uvo što čuje uzvik
4
uzviknuo bi
Od kakve li sam materije
da me tvoj pogled seče i formira?
kamen sam bio
Kakva mi je duša i kakav sjaj
grana sam bio
u unutrašnjosti titra
cvet sam bio
da mogu u maglovitom ništa
NISAM ZNAO
proći ti plodne doline tela?
da sam kamen
I kao u rastvoreni um istina
da sam grana
spuštam se u tajanstvena skrovišta!...
da sam cvet
Tvoj krvotok kao ruža penjačica
u večnom je drhtaju.
postao srna
Nosi neprekidnu struju
postao panter
da bi ti na licu ljubav cvetala
OSEĆAO SAM
a maternica blaženi plod negovala.
srna sam
Osetljivo tlo trbuha
panter sam
bezbroj korenčića kiti,
poput vezova nežne niti
rođen sam da budem čovek
su u tanane čvorove ispletene –
rođen sam da budem kralj
da bi slasne životne sokove gomilale
rođen sam da budem Gilgames
i razgranate krošnje pluća
ZNAO SAM
o vlastitoj slavi šume!
čovek sam
Večna materija radosno buja
kralj sam
u tebi duž mračnih tunela creva
Gilgames sam
i novi život dobiva troska
u vrućim bunarima bubrega!
SMRTNIK SAM
Valoviti brežuljci se nižu
unutra ti sazvežđa titraju,
upitao bi nemog neba
fabrike rade, jezera se formiraju,
sve vidi svugde je prisutan
vrve sićušni životi,
kao pomahnitala ovca kružimo
rovci,
kao pobesneli prčevi rogovima udaramo
drozga,
upitao bi nemog neba
nemilosrdnost i dobrota;
dal je video cilj iza naših ciljeva
sunce sija, setna polarna svetlost se nazire –
dal je video razum iza našeg razuma
u tvojoj suštini ni ne sluteći
dal je video život iza našeg života
besvesna večnost lebdi.
5
kad sam zidove dao zidati
Kao ugrušci krvi
stisnutim zubima živeo
padaju pred tobom
bičem ustao bičem legao
ove reči.
ili čojstvo ili zid
Opstanak muca,
prvo zid potom čojstvo
tek zakon je jasan govor.
prvo zid da bude čostvo
Al’ vredne ćelije koje te svakodnevno
uzdah smatram da je saglasnost
ponovo rađaju, već su spremne
škrgut zubi da je odobravanje
da zauvek zaneme.
vapaj da je klicanje
A dotle svi viču –
Jedina, koja si iz mnoštva
„nemoj mu gledati u lice podjarmi ga”
bezimenih izabrana,
nisam primetio da su istruli
ti mekana kolevko,
kralj sam gubavaca
čvrsta jarugo, živa posteljo,
prihvati me!…
ruševine gradimo
(Visoko je jutarnje nebo!
Bezbroj sićušnih kristala blista.
odabrano meso do čemera
Oko mi je zaslepljeno.
odabrana naslada do gađenja
Izgubljenost me pritiska.
lokanje vina do besvesti
Slutim, kako iznad mene vlastito
žudnja za vlast do povraćanja
srce titra.)
6
u mom košutnjaku uhvaćen lav
(Sporedna pesma)
lepotan s runjavom grivom
(Vozom za tobom idem,
podvučenim repom išao okolo
možda te još danas stignem,
nije jeo
možda ću se ohladnuti,
nagomilane crkotine konja
možda ću te opet čuti;
nije pio
Žubori topla voda, okupaj se!
svežu vodu dubinskih bunara
Evo mekog peškira, obriši se!
crko gladno-žedno
Peče se meso, neka ti glad stiša!
iz inata
Gde ja spavam, tamo ćeš naći mira.)
čovek
uzvišeno sudi
umesto sudišta
putem izbora odlučuje
jednosložan uzvik iz prošlosti u budućnost
KEDAR
most što spaja zemlju sa nebom
KEDAR
među negiranjima tvrda tvrdnja
KEDAR
oslonac protiv blede nedoumice
KEDAR
oslonac uvek prisutnog
KEDAR
Enkidu joj gde je Enkidu
u nebo i zemlju uzdrmajućem rvanju
još malopre sam mogao uhvatiti njegovo telo
još malopre sam mogao zagrliti njegovo telo
poslušao govor prašine
pre pretvaranja u prašinu čovek sam bio
pre pretvaranja u prašinu meso od čoveka sam bio
Samas blistav ular bacio
zraci su blistavi ulari
zraci zraci
su omču stavili na nebeski bik
spotaknuo se crno sunce
iz blata smo stvoreni
jagodicom prstiju mesio nas u statuu
Aruru pak u nas svoju dušu usadila
i na poziv Irkale
opet se u blato pretvaramo
probuđena usnula kopija naše statue
snivano ogledalo je našeg života
ne pita livada ljiljan kojom svrhom živi
od pitanja neslomljeno razvija boje ljiljana
u nama boje se tamne
naš život bat nepotrebnih pitanja zdrobi
sviraljka praznika nove godine svira
narod se na ulicama gomila
na vruća čela devojaka-mladića
venac od cveća pletu
što se toliko uzviseno raduje čovek
prolasku vremena
rađanju vremena
nemaš ni trenutka predaha
zaspiš budiš se
umreš preporodiš se
VRTI SVOJ TOČAK
veverica u krletki
veruje napred juri
U MESTU JURI
u svojoj zakrčenoj tamnici
gledaj uvaženo čelo čoveka
ogledalo u njemu bogovi se ogledaju
snežnobeo kameni zid crkve misao
iza čeone kosti bog stanuje
ali čovek pokriva slabinu
pokriva napola ostavljenu slabinu
pokriva sa životinjama povezanu slabinu
do golosti razgoli brežuljke tvojih grudi
otkrij slabinu
droljo Istara
ja sam ajgir Uruka
ko zaborav
u sirovoj omami traži
pusti me kroz vrata tvojih ruku
među tvoje dojke na livade ljiljana
pusti me kroz vrata tvojih stegna
u od jauka prženu
plamteću opaljenu užarenu šumu
s monahinjama Istara vodio ljubav
makar iz toga ne izvire kletva
ako sam u plodnu ženu sipao seme
moju kob opet preživele sinove rodi
uzvikuju svatovi
uhvatili se u kolo
žedan je mladoženja
gladna je mlada
pre pira daća se održava
kap meda curi između stegna žene
ali žaokasta je maternica
žaokasta maternica je med
smrtonosno-žaokasta je prinova
plod proleća
plod korote
blizanci kozlići
isti vimen sisaju
istom mlekom se hrane
jedan je beo
drugi je crn
tako ista katarza
hrani
naš život i smrt
tokom noći u unutrašnjosti velikog brda skitao
kad pantera klisne u noć pre rođenja svetlosti
tokom noći svaki moj korak je po jedna smrt
kad lav zavija svaki moj dan je po jedan milenij
tokom noći ipak nisam se plašio
kad senke čukaju znao sam tamo nemani stanuju
kad crne senke čukaju znao sam od pamtiveka
lovac se plaši moj dolazak čekaju
čak i najhrabriji se plaši ipak nisam se plašio
pravi strh je svetlost pustinje
kad ništa ne plaši danju je dan noću su zvezde
nema lava ni pantere uokolo pogled je u nedogled
ni crne senke ni jednog jedinog nemana
ipak drhtiš ipak se plašim
u nepopravljivom sunčanom sjaju u nepopravljivom sunčanom sjaju
preko potoka gazio
jedno moje lice u potoku stanuje
preko potka gazio
drugo moje lice u potoku stanuje
ugazio u more
jedno moje lice u more stanuje
u pesku pustinje gazim
moje nikad rođeno lice
u pesku pustinje stanuje
trulo voće lutalici žeđi
odbacio kraljevstvo
odbacio pet puta sto robinja
odbacio deset puta toliko sluga
odbacio pet puta hiljadu gardista
odbacio deset puta toliko boraca
odbacio grad Uruka
odbacio zidove Uruka
za istinom žudim
za izvorom istine žudim
kao neko ko na
nikad-nigde-kraja moru plovi
tako teturam i ja po svetu
u nikad-nigde-kraja pustinji
što žednog optoči