lom tišine me je budio
1
otkucaj srca me je budio
Na obasjanoj steni sedim.
udaraca maljem deset puta sto kovača na nakovanj
Povetarac
udarci groma deset puta sto vihora na zemlju
mladog leta kao da
otkucaj srca me je budio
toplinu lagodne večeri leluja.
lom tišine me je budio
Prilagođavam se tišini.
Nije teško –
moja senka moj gonič me je sustigala
naziru se obrisi prošlosti,
opuste se ruke i san me
skitnja
optoči.
iznad mene svirepa kupola
Gledam zelene grive planina –
dole ja posrtam
sjaj tvoga čela
u svakom listu se ogleda.
koračam
Na osamljenom putu
na dva pokretna stuba
lahor s tvojom
na olovnim nogama
suknjom se igra.
izmenjujem desnu i levu
I ispod lomljivih krošnji, u senci,
poletno i snuždeno
vidim, kosa ti leprša,
u užasnom sunčanom sjaju
nedra blago drhte, i
poput lošeg ogledala ponavlja me vlastita senka
– dok žubori potok Sinva –
ponovo vidim, na okruglim, belim
ja sam kralj tragač besmrtnosti
belucima, na tvojim zubima
KAKVU BESMRTNOST MI DAJEŠ
kako se rađa bezbrižan osmeh vile.
ako svoju smrt svojom smrću preživim
2
KAKVU BESMRTNOST MI DAJEŠ
O, koliko te volim, tebe
takvu da i u telu ostajem onaj ko sam bio
koja si doprla
ili mi odbacujući ljusku u nekog drugog me presadiš
do skrovišta lebdeće
KAKVU BESMRTNOST MI DAJEŠ
dvolične samoće
posmatraću kao stranac kakav sam bio
i beskonačnosti.
kao zmija svoju odbačenu kožu
Kao vodopad od vlastite buke
kao gušter svoj odlomljen rep
odvajaš se od mene i tiho se udaljuješ
kao orao svoje otpalo perje
dok ja na vrhuncu svoga života,
KAKVU BESMRTNOST MI DAJEŠ
spotičući se o oblake i grude
povezan sam s vlastitim osećajima
u blizini horizonta povičem,
bez svojih osećaja šta će od mene biti
volim te, draga maćeho!
KAKVU BESMRTNOST MI DAJEŠ
3
Volim te, kao dete svoju majku,
vreba popodne popodne u pustinji
kao dubinu ćutljive jame,
volim te, kao soba svetlost,
popodne u pustinji zaskoči me popodne
telo spokojstvo il’ duša vatru!
Volim te, kao što smrtnici
zaplete me popodne popodne u pustinji
vole život do preminuća.
Svaku tvoju reč, osmeh, pokrete
popodne u pustinji zarobi me popodne
čuvam, kao tlo pale predmete.
U svoj razum, kao u metal kiseline,
ispita me popodne popodne u pustinji
nagonima sam te urezao,
dražesna lepoto
koje sam u mom zvoniku oderati dao
tvoj lik ispuni tamo sve što je bitno.
do kosti ogoljeni
Trenuci zveketom prolaze
osećali bi tu golotinju
a ti mi nemiš u ušima.
da su preživeli
Zvezde se rađaju i gase
koje sam u parne krvave
a ti mi stojiš u očima.
životinjske kože ušiti dao kože su
Tvoj ukus, kao tišina u jami
na njih poput koštičavih ljuski lepile
ohladnelo mi lebdi u ustima,
kao na mene sramota mog roda
a tvoje ruke na čaši
i nežan splet žila
da ima tu uvo što čuje uzvik
sećanje mame.
uzviknuo bi
4
Od kakve li sam materije
kamen sam bio
da me tvoj pogled seče i formira?
grana sam bio
Kakva mi je duša i kakav sjaj
cvet sam bio
u unutrašnjosti titra
NISAM ZNAO
da mogu u maglovitom ništa
da sam kamen
proći ti plodne doline tela?
da sam grana
I kao u rastvoreni um istina
da sam cvet
spuštam se u tajanstvena skrovišta!...
Tvoj krvotok kao ruža penjačica
postao srna
u večnom je drhtaju.
postao panter
Nosi neprekidnu struju
OSEĆAO SAM
da bi ti na licu ljubav cvetala
srna sam
a maternica blaženi plod negovala.
panter sam
Osetljivo tlo trbuha
bezbroj korenčića kiti,
rođen sam da budem čovek
poput vezova nežne niti
rođen sam da budem kralj
su u tanane čvorove ispletene –
rođen sam da budem Gilgames
da bi slasne životne sokove gomilale
ZNAO SAM
i razgranate krošnje pluća
čovek sam
o vlastitoj slavi šume!
kralj sam
Večna materija radosno buja
Gilgames sam
u tebi duž mračnih tunela creva
i novi život dobiva troska
SMRTNIK SAM
u vrućim bunarima bubrega!
Valoviti brežuljci se nižu
upitao bi nemog neba
unutra ti sazvežđa titraju,
sve vidi svugde je prisutan
fabrike rade, jezera se formiraju,
kao pomahnitala ovca kružimo
vrve sićušni životi,
kao pobesneli prčevi rogovima udaramo
rovci,
upitao bi nemog neba
drozga,
dal je video cilj iza naših ciljeva
nemilosrdnost i dobrota;
dal je video razum iza našeg razuma
sunce sija, setna polarna svetlost se nazire –
dal je video život iza našeg života
u tvojoj suštini ni ne sluteći
besvesna večnost lebdi.
kad sam zidove dao zidati
5
stisnutim zubima živeo
Kao ugrušci krvi
bičem ustao bičem legao
padaju pred tobom
ili čojstvo ili zid
ove reči.
prvo zid potom čojstvo
Opstanak muca,
prvo zid da bude čostvo
tek zakon je jasan govor.
uzdah smatram da je saglasnost
Al’ vredne ćelije koje te svakodnevno
škrgut zubi da je odobravanje
ponovo rađaju, već su spremne
vapaj da je klicanje
da zauvek zaneme.
A dotle svi viču –
„nemoj mu gledati u lice podjarmi ga”
Jedina, koja si iz mnoštva
nisam primetio da su istruli
bezimenih izabrana,
kralj sam gubavaca
ti mekana kolevko,
čvrsta jarugo, živa posteljo,
ruševine gradimo
prihvati me!…
(Visoko je jutarnje nebo!
odabrano meso do čemera
Bezbroj sićušnih kristala blista.
odabrana naslada do gađenja
Oko mi je zaslepljeno.
lokanje vina do besvesti
Izgubljenost me pritiska.
žudnja za vlast do povraćanja
Slutim, kako iznad mene vlastito
srce titra.)
u mom košutnjaku uhvaćen lav
6
lepotan s runjavom grivom
(Sporedna pesma)
podvučenim repom išao okolo
(Vozom za tobom idem,
nije jeo
možda te još danas stignem,
nagomilane crkotine konja
možda ću se ohladnuti,
nije pio
možda ću te opet čuti;
svežu vodu dubinskih bunara
Žubori topla voda, okupaj se!
crko gladno-žedno
Evo mekog peškira, obriši se!
iz inata
Peče se meso, neka ti glad stiša!
Gde ja spavam, tamo ćeš naći mira.)
čovek
uzvišeno sudi
umesto sudišta
putem izbora odlučuje
jednosložan uzvik iz prošlosti u budućnost
KEDAR
most što spaja zemlju sa nebom
KEDAR
među negiranjima tvrda tvrdnja
KEDAR
oslonac protiv blede nedoumice
KEDAR
oslonac uvek prisutnog
KEDAR
Enkidu joj gde je Enkidu
u nebo i zemlju uzdrmajućem rvanju
još malopre sam mogao uhvatiti njegovo telo
još malopre sam mogao zagrliti njegovo telo
poslušao govor prašine
pre pretvaranja u prašinu čovek sam bio
pre pretvaranja u prašinu meso od čoveka sam bio
Samas blistav ular bacio
zraci su blistavi ulari
zraci zraci
su omču stavili na nebeski bik
spotaknuo se crno sunce
iz blata smo stvoreni
jagodicom prstiju mesio nas u statuu
Aruru pak u nas svoju dušu usadila
i na poziv Irkale
opet se u blato pretvaramo
probuđena usnula kopija naše statue
snivano ogledalo je našeg života
ne pita livada ljiljan kojom svrhom živi
od pitanja neslomljeno razvija boje ljiljana
u nama boje se tamne
naš život bat nepotrebnih pitanja zdrobi
sviraljka praznika nove godine svira
narod se na ulicama gomila
na vruća čela devojaka-mladića
venac od cveća pletu
što se toliko uzviseno raduje čovek
prolasku vremena
rađanju vremena
nemaš ni trenutka predaha
zaspiš budiš se
umreš preporodiš se
VRTI SVOJ TOČAK
veverica u krletki
veruje napred juri
U MESTU JURI
u svojoj zakrčenoj tamnici
gledaj uvaženo čelo čoveka
ogledalo u njemu bogovi se ogledaju
snežnobeo kameni zid crkve misao
iza čeone kosti bog stanuje
ali čovek pokriva slabinu
pokriva napola ostavljenu slabinu
pokriva sa životinjama povezanu slabinu
do golosti razgoli brežuljke tvojih grudi
otkrij slabinu
droljo Istara
ja sam ajgir Uruka
ko zaborav
u sirovoj omami traži
pusti me kroz vrata tvojih ruku
među tvoje dojke na livade ljiljana
pusti me kroz vrata tvojih stegna
u od jauka prženu
plamteću opaljenu užarenu šumu
s monahinjama Istara vodio ljubav
makar iz toga ne izvire kletva
ako sam u plodnu ženu sipao seme
moju kob opet preživele sinove rodi
uzvikuju svatovi
uhvatili se u kolo
žedan je mladoženja
gladna je mlada
pre pira daća se održava
kap meda curi između stegna žene
ali žaokasta je maternica
žaokasta maternica je med
smrtonosno-žaokasta je prinova
plod proleća
plod korote
blizanci kozlići
isti vimen sisaju
istom mlekom se hrane
jedan je beo
drugi je crn
tako ista katarza
hrani
naš život i smrt
tokom noći u unutrašnjosti velikog brda skitao
kad pantera klisne u noć pre rođenja svetlosti
tokom noći svaki moj korak je po jedna smrt
kad lav zavija svaki moj dan je po jedan milenij
tokom noći ipak nisam se plašio
kad senke čukaju znao sam tamo nemani stanuju
kad crne senke čukaju znao sam od pamtiveka
lovac se plaši moj dolazak čekaju
čak i najhrabriji se plaši ipak nisam se plašio
pravi strh je svetlost pustinje
kad ništa ne plaši danju je dan noću su zvezde
nema lava ni pantere uokolo pogled je u nedogled
ni crne senke ni jednog jedinog nemana
ipak drhtiš ipak se plašim
u nepopravljivom sunčanom sjaju u nepopravljivom sunčanom sjaju
preko potoka gazio
jedno moje lice u potoku stanuje
preko potka gazio
drugo moje lice u potoku stanuje
ugazio u more
jedno moje lice u more stanuje
u pesku pustinje gazim
moje nikad rođeno lice
u pesku pustinje stanuje
trulo voće lutalici žeđi
odbacio kraljevstvo
odbacio pet puta sto robinja
odbacio deset puta toliko sluga
odbacio pet puta hiljadu gardista
odbacio deset puta toliko boraca
odbacio grad Uruka
odbacio zidove Uruka
za istinom žudim
za izvorom istine žudim
kao neko ko na
nikad-nigde-kraja moru plovi
tako teturam i ja po svetu
u nikad-nigde-kraja pustinji
što žednog optoči