Bio sam i sretan,
Неделю я брожу в тумане,
sretan do kostiju u toj dolini:
все время думаю о маме,
u nevinom Vučjem grotlu,
как на чердак с большой корзиной
al sretan u doba vuka
она по лестнице скользила.
koji se nada udaren od čuda,
jer moja je košulja kao simbol
А я был прост и откровенен,
straha pod đžbun je zgužvana,
орал, вопил с завидным рвеньем:
jer u zlatnozelenim refleksima
пускай она белье забросит,
sunca i šume u takvog se pretvaram
пускай меня в корзине носит.
koji s letnjim očima, donosiocima
ugarka i srca probada.
Она молчала и устало
U toj dolini, u vučjem grotlu
все на чердак белье таскала.
nisam bio otpad, otpisan sa
Белье шуршало и взлетало,
znakova postojanja, ni samotan
блестело, прядало, дышало.
jer nevesta mi je kćerka boga nomada,
zvuk, al bez zveketa lanca s vencem od lišća
Теперь бы я держался скромно –
kojoj orao za svadbu najlepše
я вижу, как она огромна:
perje poklanja, da mrzi prašinu.
ее волос на небе пряди
Oltar nam je plamen suvadi, lep je zavet,
и синьки цвет в небесной глади.
dizanje od duvana žutih prstiju
na suludo prazan zenit iz sadašnjosti
smišljajući budućnost, priču:
iz prolistalih grana čadar za nas
kao budući patriarh ja savijam
dok ruka pramame u vodi se skriva,
rakovi na prstima što su zavet
dale vise maljavo, uporno,
u presi drže mesec i ružu,
al više boli zadaje njihov plač u kotlu,
zamisli kako mesto njih
centurije nas kkuhaju do rumanila
i na steni lonca naši nokti škripe.
Al srećom ljubav nas ljubiti se u
zeleni čadar stavlja, nas vlastiti
plamen tera na slasti nečujno,
i gladan na kreol - vrhove stupam,
iz preplanulih leđa mi pljusak pljušti,
divlje - zlatni cimbal izvan, iznutra
dok ti se isuši slatka slina,
već jedan kraj drugog razapeti na
labuđoj krstači, u krasnoj obamrlosti
ležimo klonulo - i tako vidim:
preletiš svodove zelenih grana,
parajući zrak noge ti pevaju,
i na leđima u zavežljaju duge
spašavaš za treći milenij
svog potomka, zvezdanookog.
Sad mi je i strop i nebo i sunce od kreča,
sad susret od kreča otkinutih
listova, u snu napuklih očnih
kapaka doživeti moram, vreme.
Tu na čeličnim oprugama leži
mi bledilo, ali to nisam ja,
to telo nije moje, negde daleko
na zelenu binu si prikovao
moju stvarnost, vreme, pregradio,
proneverio, ni u kavezu ne
pokazuješ, klovn - gospodaru, vreme.
S vremenom palate, kuće, čvrste kule -
nizam rascvetali red, al s vremenom
se kvare čvrsti zubi, kosa, vatra,
gusta lepota pastuha, geni, krv i pošiljka
ne stiže putem pošte krvnih sudova
do adrese, ili se ni ne pošalje,
poput netaknutog paketa sol, fosfor,
magnezij u šljaku se pretvara i luta
do tame okeana da tamo cveta, vreme.
Nemam više reči za njih, ne slinim
za onim, koji su na drugom svetu.
U kariranom svemiru s plamenim čvorištima
čarolije avenija, žarnih točkova,
drugih perspektiva me ne privlače
jer nigde ne želim stići, ni do boga.
Crkvenu, kosmičku utehu moj um
jednostavno odbija. Zašto da budem
trava, anđeo ili pak kukavica?
U mojoj sudbi je početak? Dobar je refren
jer je i obrnuto loš, o gospodaru,
lovorov cilindar koji to smisli
baš je tako visok, dubok i okrugao.
Tu ne nadutost, sušta patnja govori
jer mi je i strop i nebo i sunce od kreča
i dok mi uši koji zeleno gube nisu
sasvim blede, para ih šum kreč-krošnje,
ni srce mi nije sasvim bledo, zazire
od primirja sa sudbinom, i uzalud
trošim rastrošno krv i kroz usta,
od beline još nisam potpuno beo.
Al poput slabašnog koga nasilno hrane
ti me tako držiš u stezi, vreme,
krečom do puknuća me hraniš, vreme,
i napukneš mi lukove zelenog
šuštanja i u mužaru lomiš:
nema mene, ni uspomene. Ali
s vremenom i ti ćeš crknuti, vreme,
uništit će te ništa - ja osećam ništa,
i žalim te, vreme, jer u tebi živim,
sladunjavo pevam, čuješ li, vreme?
To je elegija zelenog čadra.