Mi rivolsi al fato, adirandomi a voce alta:
Sudbinu zazvah i negodovah glasno:
-- Divinità, cieca!
– Slijepo božanstvo!
Intrecci alla cieca il tappeto colorato degli anni,
Slijepo tkaš života šaren sag
dove sta il rovescio o il diritto, neppure guardi?
i ne gledaš gdje je naličje, gdje lice.
Il mio cuore, hai infilzato su uno sfavillante ago,
Na sjajnu oštru iglu nabola si mi srce
e l’hai intessuto al rovescio nel tuo tappeto.
i naopako ga u svoj sag utkala.
Tu che sei l’oste spietato delle linfe del cielo,
dai acqua salata all’assetato, olio al cuore che arde,
Ti, koja si nebeskih sokova krčmar srca zla
ci versi l’ebbrezza della voluttà e dei tormenti,
i žednima slanu vodu točiš, a srcu upaljenu ulje,
neanche sappiamo più, quale beviamo.
esenciju naslada i muka samovoljno nam sipaš
La tua pozione ci stordisce e tu guardi irriverente,
pa ne znamo više iz koje čaše pijemo i što.
come impazziti, insensato saltelliamo confusi,
o corriamo alla rinfusa, come ratti
Al opijamo od tvog pića i ti nestašno promatraš
avvelenati,
kako poput poludjelih pijanica bezglavo tumaramo
e tu osservi.
il kao potrovani štakori amo-tamo
Divinità cieca!
trčkaramo,
intrecci alla cieca il tappeto colorato degli anni,
a ti gledaš.
dove sta il rovescio o il diritto, neppure guardi,
ma osservi
Slijepo božanstvo!
come saltelliamo confusi, come impazziti,
Slijepo tkaš života šaren sag
o come corrono i ratti alla rinfusa,
i ne gledaš gdje je naličje, gdje lice,
avvelenati.
al gledaš
Tu Cesare!
kako poput poludjelih pijanica bezglavo tumaramo
Forse, il sole è solo una pietra preziosa, attraverso
il kao potrovani štakori amo-tamo trčkaramo.
la quale, assisti al nostro teatro della lotta cruente
e tormentata
Cezare!
noi gladiatori straziati, nati per morire,
Sunce je možda samo dogled iz priče kroz koji
come animali all’ingrasso che vengono rilasciati,
krvavo kazalište naših muka
sulla piazza coperta di sabbia, solo per esser’ uccisi,
promatraš
morire e perire, dalla sabbia ti salutiamo, o Cesare.
i mi, za smrt rođeni, izmučeni gladijatori
Divinità cieca!
ko tovljene životinje koje tek na klanje, na smrt, na vješanje
Intrecci alla cieca il tappeto colorato degli anni,
ispuštaju iz kaveza nad pijesak arene uz pljeskanje,
dove sta il rovescio o il diritto, neppure guardi;
pozdravljamo te, Cezare, iz pijeska.
il mio cuore, l’hai infilzato su uno sfavillante ago,
l’hai intessuto al rovescio nel tuo tappeto.
Slijepo božanstvo!
Slijepo tkaš života šaren sag
i ne gledaš gdje je naličje, gdje lice.
Na sjajnu oštru iglu nabola si mi srce
i naopako ga u svoj sag utkala.