Zachtjes weggaan, op de toppen van je tenen.

(…I sve je lepši, čišći, bogatiji!

En daarvoor zwijgen. Niet voor de laatste

maar nu voor de eerste keer de aarde zien,

Snažno izvire moje poštenje;

de golven van de wijnkleurige zee.

Bij de klank van de scheepshoorn niet eens beven.

I svet je pošten, jednostavan, čist

Achter in de rij gaan staan, als was het die rij.

Langzaam voortschrijden door de resten

Kao nas dva!...

van de tijd, met een last ontdaan van zijn gewicht.

Weten: dit is de enige plicht

Iz drage, loše pesme jednog ne-pesnika.)

die nog wacht, de enige die je nog

moet vervullen, om daarna vrij te zijn.

Što vas  je mnogo!...

De enige die je niet zelf zult vervullen.

Milijuni malih vojnika gazi

kroz krvavu maglu, močvaru smrzlu, zadimljenim ranjenim drumom,

(iz slijepih dolina s krajeva vjetrušina već zapuhuje led).

Tup im je ritmički korak, jednolični sivi šinjeli!

Ujednačenost života! Praška korova množine – pojedinac,

član skupine nesvjesne upitati ne smije: kamo?

Tek idu, premda ne shvaćaju što im je valjuka – kakav bijes,

da ognjišta, radionice napustivši svoje, domaće navike, brige,

prolaze kroz srušena sela, krvavu maglu, močvaru smrzlu –

i kad im zapovijed viknu, ubijaju s užasnim gnjevom…

Jer u drugoj odori drugačiji susjed to isto sa njima čini,

hoće da granicu probije i zemlju nazove „svojom”.

(A zemlja pripada tek onom koji je kopa i život u nju zakopa.)

… Ne shvaćaju… Tko htjede to? Odakle taj kusasti nalog

da čovjek čovjeka vreba ispod zemlje ko razumna zvijer?

(Kako je sad zvjeradi dobro. Ne moraju nositi pušku

i zimski spavaju san uz ženku sred brloga tiha.)

… Ne shvaćaju… Odmarajuć se u vatru zure i smiju se kako su jednakii

sad blatnjavi, učljivi, prozebli u braću pretopljeni ovako zajedno,

a ima ih koji čak i na knjige misle i na lijepu staru glazbu,

ali se i redov „ukoči u sebi” i vampire sanja pri vatri

i misli na dobru ženinu riječ, na toplu žensku ruku.

Raspravljaju: kada će prestati to žuljevito bolesno vrijeme?

Kako će nastaviti svaki tad život svoj što ga iz detinjstva nosi,

a sad kao dijete poslušno sklopljnih očiju duše juri naprijed.

Predaje se sav – najbolje je to – i pokušava se radovati životu,

zatvara srce pred samilošću, jedina mu je briga: „Danas sam još živ!”

Ne oplakujuć ukopava druga: „Ovaj se jadnik ohladio danas, ne ja!”

… Jao, u milijunu zajedničkih bijeda, ljubavi, vidi i tvoju.

I što nas je mnogo.

Milijuni sićušnih žena

kod kuća plaču za drugom, užasnuto mjere vrijeme,

pišu pisma ohrabrenja i suzama zamućuju slova.

Izviruju poštara… Joj, živi li još ruka što mi to napisa?

Za stolom im jedno mjesto prazno, u grlu im toplo zapinje jelo.

Gorko u svoj udovički liježu krevet. Na čemu li spava moj drug?

Pa molitve šapću i snuju: o, kako će mu prostrti stol,

kao će ga rješavati briga, tražiti da mu ugode u svemu,

nikad prigovoriti neće, popustiti na svaku mu riječ,

oko njega hodati na vrhovima prstiju da u miru izliječi srce

i pomoći mu da zaboravi mnoga užasna priviđenja.

„Vrati ga, Bože! Tek njega! Bude li bolestan, izliječit ću ga,

samo neka dođe, makar i sakat… do smrti ću mu razvedriti život,

makar iznakažen… u svom će ogledalu – u mom srcu – vidjeti sebe

promijenjena i ja ću ga vratiti u njegov bivši lik!

Moj život malen bit će mu dar kog njemu posvećujem rado!

– Kako ćemo dobri od sada biti: jednostavni, podnošljivi, tihi…

Tko das se o kamičak spotakne kad ispod srušenih stijena izašao je živ?”

– Tako sad govore sve žene što nestrpljivo mjere vrijeme,

da zdrava izdrže razuma sve to, u radu za druge se lome

i drugima povezuju rane – možda to ipak, ipak vidi Bog…

(Ako se sramežljivo ne skriva sad za široki nebeski zastor.)

… Joj, međ patnjama milijuna žena ne propznaješ svoje žene jad…

A ipak… samo ti i ja! …

Dovikujem sad tebi kroz ovu surovu noć

da osim nas i nema drugih, a osim tog ni mi nemamo drugo!

I ako prestanemo biti – s našim će očima malim cijeli zažmiriti svijet.

Sjećaš se?… Ovoga ljeta nad kamenjem foruma drevnog

prema kupalištu antičkih djevica dozivasmo se po imenu mi,

tad mi u podnožju krasnog brijega reče: „Tu ratovahu nekad!”

… Da li već tad sanjasmo pomor? tako smo čudnovati bili. Bili samo mi.

… Druže moj! Harmonijo! Prva i sretna ljubavi moja!

Drugarica ti ja! Tvoja harmonija! I prva sretna ti ljubav!

Zaneseno se grljasmo sretni: „Besmrtni zagrljaj!”

Čuj, moj živote! Taj današnji orkan u nama se ne zbiva,

tek pao je međ nas, slučajno pao, on smisla nema ni uzroka u nama,

mi jedno smo za drugo: čestitost, shvaćanje, život.

– Mi smo pokušali, i dobro nam je na svijetu, makar gdje,

i gdje smo god upalili luč, oko nas se oglasio mir…

… Sjećaš li se još balkona što je u crni maslinik gledao?

(Kamena fontana lijepog brdskog gradića žuborila u mjesečini pod nama.)

„Sada sam sretna!” – rekoh ti tamo, ti znaš: to prvi put šapnuh.

Pokrio si me nježno, jer iznenada hladan zapirio je vjetrić;

a ujutro stigla je vijest: odlaziš, svijet se lomi,

lavina se ruši, orkan već zabruja, život je u delirij pao.

(Čuj, neka ostane međ nama tajna, reći ću ti zašto se to zbilo,

zato, jer sam u životu jednom i ja rekla: „Sada sam sretna!”)

A gospodnja je obijest vječna: ti, ja i mi bili smo zaista jedno,

pa ni Bog koji nas stvori, sad ne može stvoriti drugo.

Ti si daleko – ovde sam ja.

Sad u isto gledamo Mjesec i jedno na drugom počivaju nam srca,

makar nam nijedan tren sličan nije, makar tjednima zalud čekam pismo,

makar što blato i krv gaziš sada i u zimskom bivaku drijemaš,

makar što ja plačuć tu pišem, uz mene prazan tuguje tvoj krevet.

Što s nama može se zbiti?...

Zar da te ubiju? (O, grčevito sputavam svoju ljubav što bdije,

znam, u trenu kad tvoje klone, moje bi našlo te srce!)

Odavna mi smo jedno – i dalje isti nam je put…

Možda će vrijeme isprati moj lik? (Kako bih žalila tebe bez svog lika!)

Al samo riječ trebam reći da tvoje prepozna me srce

i da se ma odakle vratiš noćnoj pjesmi tvoje Solvejg!

– Ko pečat utisnuh se u svoje srce, ko biljeg na dlan,

jer naša je ljubav snažna kao smrt, tvrda kao grob –

prava ljubav.