Pjesma jedne glupe krave

Ti, što si mene izazvao iz ništavila

golemim prstima umijesio ovakvu kava tu stojim

na četiri noge s velikim ušima i svinutim rogovima na glavi,

dopusti da ti svojom neznatnom inteligencijom i siromašnim, ružnim

glasom otpjevam pravi hvalospjev.

Slavim Te, kao što tek žućkasta kravica pitome naravi

slavit može Tebe, Svemogući Gospodine koji si u meni

jednako nazočan kao u vlasi trave međ mojim zubima, u zvijezdama srebrenim

i u leptirima šarenim što bestežinski plivaju u zraku.

Zahvaljujem Ti što me otkinu s pupkovine majčine

pa sam jedne zore, kad su pijevci kukurijekali, na svoje drhtave

četiri noge podigla i vidjela sunce kako se iza gumna

popelo na vrh neba i razgrijalo mi slabašno tijelo.

Slavim Te, što me izjednačio nisi s nemirnim, surovim, krutim

narodom iz ove kuće što trči oko mene i često na mene jurne

pa me čvornatim štapom u ruci nemilosrdno mlati.

Nezaboravan je trenutak moj gazda kad me u trbuh

bubnuo, utaman htjela sam onda se rasprsnut o zidove štale,

osjećala sam: dirnuo sâm smrti me dah, i dok sam

tražila stazu spasa, oči mi sklapala bol.

Muhe me mučile, krvavo bilo mi mlijeko i mrtav sam pobacila plod.

Sjećam se drage teladi, njihova slatkastog i gustog mirisa

i glatke baršunaste dlake dok sam ih jezikom češljala i prala.

Onda je došao mesarov kalfa i konopcem kao bijesne čobanske pse

odvukao jedno za drugim, jedva su se stigli osvrnuti na mene.

A jednom, dok sam na livadi stajala i peživala mljaskajuć sretna

vidjela sam kako uz drum dolaze ovamo ljudi i uz galamu gone

pred sobom bičića, a kad mi stigoše bliže

prepoznah ga, i on je moje drago, majucno nekad bio tele.

Sad preda mnom prolazi ko smrtno ranjena zvijer,

oči mu povezali krpom, rogove mu obmotali čvrsto

i velikim konopcima mu dok ne prsnu stezali mošnje.

Ja samo stajah i čekah da protutnji nad mnom teško i kobno vrijeme.

Slavim Te, što mi toliko strpljenje dade, tolike kosti i žile.

Dok svi junaci i izabranici već iskrvarili davno,

ja još preko mostića prijeđem što iznad potoka na livadu vodi.

Sa svojim tužnim, glupavim očima i rogovima tupastim, ružnim

ja samo stojim pod prekrasnim suncem i grickajući travu promatram

kako se na rubu obzorja susreću nebo i zemlja, a ptice

nada mnom prhnu kroz zrak i ponekad me lepezaju nježno

mekanim krilima, a cvijeće u srce moje se seli

i svaki mi cvijetak bojom i mirisom šapuće svoje ime

kao dragi rođak što kanda bez mene ni živjet mogao ne bi.

Kada se suton spusti, opet uz jasle sam svoje.

Radujem se tišini štale, snu osvježenja i crnookoj

žmigavoj svjetiljci što pucketa i žmirka tamo, na zidu.

Veselim se svijetu i svom teškom kravskom životu

i čekam gazdaricu da sa čistim posuđem dođe

pa toplim i čvrstim prstima dotakne nabrekla vimena

i stalno se bogati mlijekom u slavu Tvoju, Gospodine Bože.