Jedna rečencia o tiraniji

Gdje je tiranija,

tu je tiranija

ne samo u puščanim cijevima,

ne samo u zatvorskim zijevima,

ne samo u sobama gdje priznaju,

ne samo u noćima što izdaju

vike stražara; gdje je tiranija,

tu je tiranija

ne samo u dimno-tamnim

optužbama isklupčanim,

u priznanjima optuženika,

morze-znacima zatvorenika,

ne samo u hladnim odlukama

sudaca: kriv je! — osudama;

tu je tiranija

ne samo u vojničkim ostrugama,

u praskavu komandovanju:

»Mirno!« — »Pali!« i bubnjanju

i u torn kako lešinu vuku

u jamu da je mrtvu još tuku,

ne samo u došapnutim

pred vratima odškrinutim

vijestima uplašenim,

prigušenim, zastrašenim,

ne samo u nom »pst!«

i pred usta stavljen prst,

gdje je tiranija,

tu je tiranija

ne samo u rešetkastim

izrazima lica tmastim,

za tim rešetkama nijemim

jaucima zatomljenim,

u pljusku suza bez glasa

što tišinu ustalasa —

pa raste zlom nesmirenim

u zjenama raširenim,

u buci kad motor klizne

u noći pa tiho zvizne

i u tome:

pred kapijom stade — kome?

u tom kad uz »Halo« s žice

osjećaš kroz slušalice

tišinu: netko te čuje,

strano uho prisluškuje;

i vezan ne samo žicom telefona

mučiš se, sapet poput Laokona:

u vlaku, avionu, na šinama,

u gužvi, na dnu, u visinama,

jer je tiranija

ne samo u krutom stajanju

u zvonkom »Živio!«, klicanju

»Hura!«, ne samo u pjevanju,

neumornom pljeskanju

dlanova na priredbama,

ne samo u operama,

trubama i nevjerama,

ona je na ulicama

u jednako preglasnome

veselom i turobnome

spomeniku kamenome,

ona je u dvoranama

sjajnim, na svim izložbama,

u svakom okviru zlatnu,

već u kistu, već u platnu,

jer je tiranij a okrutna

prisutna

u svemu svega tvog

više neg drevni bog;

jer je tiranija s nama

u jaslicama,

u očevim savjetima,

u majčmim osmijesima,

u tom, kako dijete snuje

da pred strancem zamuckuje,

kako ti prije šapata

osvrćeš se na sva vrata;

ne samo žici bodljikavoj,

ne samo u knjizi sumnjičavoj,

u riječima što jače stežu,

nego kad te žicom vežu,

ona je na svakom uranku,

u poljupcu na rastanku,

kad žene glas te blagi

pita: vraćaš se, dragi?

kad se javljaš na ulici

sa — kako si? — po navici,

i u naglom umekšanju

stisaka pri rukovanju,

u tome, kako se trzne

lice ljubovice i smrzne,

jer ona već je tamo

u onom — nemaš kamo,

ne samo u saslušanju,

i u tvome je priznanju,

u zanosu riječi finu,

kao muhe strv u vinu,

jer ni u snu, znam

nisi više sam,

bračni je krevet pod njenom vlasti,

čak prije njega već je u strasti,

od lijepa za te tek ono je ostalo,

što jednom njezino već je postalo,

s njome si ležeć ogolio,

a vjerovao si ti da si volio;

u tanjuru, čaši, svud je ima,

u nosu ti ona, u ustima,

u svjetlosti i u mraku,

u sobi je i u zraku,

ko da kroz prozor otvoren

ulazi smrad njezin rastvoren,

ko da u kući smradni zijev

plin pušta svud raspukla cijev,

kad sam sa sobom razgovaraš,

njoj, tiraniji, odgovaraš,

čak i maštu ona briše,

neovisan nisi više,

čak je Mliječni Put gore bijeli

granična nit gdje sjaj se dijeli,

il minsko polje; zvijezde brode

ko prozori što sve uhode,

razigran nebeski šator

radni je logor i zavor,

jer tiranij a zbori

iz zvonjave zvona, groznice što gori,

iz popa kome se ispovijeda,

iz onog što nam on propovijeda,

crkva, parlament, mučilišta,

sve su to njena tek kazališta;

oku se zatvoriti ne da,

svud ona na tebe gleda,

ko bolest il kao sjena

s tobom je, ko uspomena;

točkovi vlaka škripom ti javljaju:

ti rob si, rob si, stalno ponavljaju;

na planini, uz jezera

to udišeš, svud te tjera,

u cik-caku munje prasne

nečekano plane-gasne,

ona je u buci, sjaju,

čak u srca otkucaju;

ona je u miru rokova,

dosadi okova,

u pljuscima koji s kišom nas vežu,

u rešetkama što do neba seu,

u sniježenju što zabijeli

ćelij e zid cijeli,

ona te gleda zla

kroz oči vjernog psa

i zato, što u svaki cilj ti se utra,

ona je i u tvom sutra,

u svake misli tvoje letu

i u svakom je tvom pokretu,

ko voda korito, ti je paraš,

slijediš je i stalno stvaraš,

pobjeći iz svoga kruga ne da,

iz zrcala te ona gleda,

ona uhada, svudje voditelj,

zarobljenik si i — zarobitelj;

u miris duhana, jela,

u sukno tvog odijela

upija se, tu se drži

do srži prži,

trgnuo bi se, al misli šum

tek od nje prima tvoj um,

gledao bi, al vidiš tek ono

što njen ti vrač pred oči je sklono

i svud te plamen kružeć opsjedne

ko požar šume iz šibice jedne,

jer kada si je zbacio,

ti nju nisi i zgazio,

pa sada na te motri svuda,

u tvornici, domu, nemaš kuda

i ne osjećaš više šta je duh,

šta život, meso, šta je kruh,

šta je to ljubav, osjećaj,

želja i ruku zagrljaj,

okove tako slugan bijedno

sam svoje nosi i kuje ujedno;

kad jedeš, njoj ugađaš,

sinove za nju rađaš,

gdje je tiranija velika

svak j e u lancu tek karika,

iz tebe bazdi, klija

i sam si — tiranija;

jer se već rad tebe ukoči

dijete, u prkos ustoboči,

i u tvom krilu uljuljana

supruga drolja postaje strana;

svi tako kroz sunčan dan lijepi

bazamo ko po mraku slijepi

i vrpoljimo se u našem darmaru,

ma pobjegli od nje čak u Saharu,

jer gdje je tiranija, tamo je stud

i sve je tamo uzalud,

pa i ova pjesma zacijelo

i bilo kakvo drugo djelo,

jer tiranija stoji ko zloba

uza te, živog mrca bez groba,

i za te zbori, kroza te tuži,

njoj čak i prah tvoj služi.