Gdje je tiranija,
Hol zsarnokság van,
tu je tiranija
ott zsarnokság van,
ne samo u puščanim cijevima,
nemcsak a puskacsőben,
ne samo u zatvorskim zijevima,
nemcsak a börtönökben,
ne samo u sobama gdje priznaju,
nemcsak a vallatószobákban,
ne samo u noćima što izdaju
nemcsak az éjszakában
vike stražara; gdje je tiranija,
kiáltó őr szavában,
tu je tiranija
ott zsarnokság van
ne samo u dimno-tamnim
nemcsak a füst-sötéten
optužbama isklupčanim,
gomolygó vádbeszédben,
u priznanjima optuženika,
beismerésben,
morze-znacima zatvorenika,
rabok fal-morse-jében,
ne samo u hladnim odlukama
nemcsak a bíró hűvös
sudaca: kriv je! — osudama;
ítéletében: bűnös! –
tu je tiranija
ott zsarnokság van,
ne samo u vojničkim ostrugama,
nemcsak a katonásan
u praskavu komandovanju:
pattogtatott “vigyázz!”-ban,
»Mirno!« — »Pali!« i bubnjanju
“tűz”-ben, a dobolásban
i u torn kako lešinu vuku
s abban, ahogy a hullát
u jamu da je mrtvu još tuku,
gödörbe húzzák,
ne samo u došapnutim
nemcsak a titkon
pred vratima odškrinutim
félig nyílt ajtón
vijestima uplašenim,
ijedten
prigušenim, zastrašenim,
besuttogott hírekben,
ne samo u nom »pst!«
a száj elé kapott ujj
i pred usta stavljen prst,
“pszt”-jében, hogy ne mozdulj,
gdje je tiranija,
hol zsarnokság van,
tu je tiranija
ott zsarnokság van
ne samo u rešetkastim
nemcsak a rács-szilárdan
izrazima lica tmastim,
fölrakott arcvonásban
za tim rešetkama nijemim
s e rácsban már szótlan
jaucima zatomljenim,
vergődő jajsikolyban,
u pljusku suza bez glasa
a csöndet
što tišinu ustalasa —
növelő néma könnyek
pa raste zlom nesmirenim
zuhatagában,
u zjenama raširenim,
táguló szembogárban,
u buci kad motor klizne
az van az éjben halkan
u noći pa tiho zvizne
sikló gépkocsizajban
i u tome:
meg abban,
pred kapijom stade — kome?
megállt a kapulajban;
u tom kad uz »Halo« s žice
abban, ahogy a “halló”
osjećaš kroz slušalice
közben – érzed – a kagyló
tišinu: netko te čuje,
csöndjén keresztül
strano uho prisluškuje;
figyel egy idegen fül;
i vezan ne samo žicom telefona
nemcsak a telefondrót
mučiš se, sapet poput Laokona:
közt vergődő Laokoon-mód:
u vlaku, avionu, na šinama,
vonat, repülő, sínpár,
u gužvi, na dnu, u visinama,
gúzsbog, kötélszár,
jer je tiranija
mert zsarnokság van,
ne samo u krutom stajanju
nemcsak a talpra álltan
u zvonkom »Živio!«, klicanju
harsogott éljenekben,
»Hura!«, ne samo u pjevanju,
hurrákban, énekekben,
neumornom pljeskanju
az ernyedetlen
dlanova na priredbama,
tapsoló tenyerekben,
ne samo u operama,
az operában,
trubama i nevjerama,
a trombitában,
ona je na ulicama
ott van az utca sarkán
u jednako preglasnome
az éppoly harsány –
veselom i turobnome
vígan vagy kongó zordan
spomeniku kamenome,
feszülő kőszoborban,
ona je u dvoranama
az van a derűtelen
sjajnim, na svim izložbama,
tarkálló képteremben,
u svakom okviru zlatnu,
külön minden keretben,
već u kistu, već u platnu,
már az ecsetben;
jer je tiranij a okrutna
mert zsarnokság ott van
prisutna
jelenvalóan
u svemu svega tvog
mindenekben,
više neg drevni bog;
ahogy a régi istened sem;
jer je tiranija s nama
mert zsarnokság van
u jaslicama,
az óvodákban,
u očevim savjetima,
az apai tanácsban,
u majčmim osmijesima,
az anya mosolyában,
u tom, kako dijete snuje
abban, ahogy a gyermek
da pred strancem zamuckuje,
dadog az idegennek,
kako ti prije šapata
ahogy, mielőtt súgtál,
osvrćeš se na sva vrata;
hátrafordultál,
ne samo žici bodljikavoj,
nemcsak a szögesdrótban,
ne samo u knjizi sumnjičavoj,
nemcsak a könyvsorokban
u riječima što jače stežu,
szögesdrótnál is jobban
nego kad te žicom vežu,
bénító szólamokban;
ona je na svakom uranku,
az ott van
u poljupcu na rastanku,
a búcsúcsókban,
kad žene glas te blagi
ahogy így szól a hitves:
pita: vraćaš se, dragi?
mikor jössz haza, kedves,
kad se javljaš na ulici
az utcán oly szokottan
sa — kako si? — po navici,
ismételt hogy-vagy-okban,
i u naglom umekšanju
a hirtelen puhábban
stisaka pri rukovanju,
szorított kézfogásban,
u tome, kako se trzne
ahogy egyszercsak
lice ljubovice i smrzne,
szerelmed arca megfagy,
jer ona već je tamo
mert ott van
u onom — nemaš kamo,
a légyottban,
ne samo u saslušanju,
nemcsak a vallatásban,
i u tvome je priznanju,
ott van a vallomásban,
u zanosu riječi finu,
az édes szómámorban,
kao muhe strv u vinu,
mint légydög a borodban,
jer ni u snu, znam
mert álmaidban
nisi više sam,
sem vagy magadban,
bračni je krevet pod njenom vlasti,
ott van a nászi ágyban,
čak prije njega već je u strasti,
előtte már a vágyban,
od lijepa za te tek ono je ostalo,
mert szépnek csak azt véled,
što jednom njezino već je postalo,
mi egyszer már övé lett;
s njome si ležeć ogolio,
vele hevertél,
a vjerovao si ti da si volio;
ha azt hitted, szerettél,
u tanjuru, čaši, svud je ima,
tányérban és pohárban,
u nosu ti ona, u ustima,
az van az orrba-szájban,
u svjetlosti i u mraku,
világban és homályban,
u sobi je i u zraku,
szabadban és szobádban,
ko da kroz prozor otvoren
mintha nyitva az ablak
ulazi smrad njezin rastvoren,
s bedől a dögszag,
ko da u kući smradni zijev
mintha a házban
plin pušta svud raspukla cijev,
valahol gázfolyás van,
kad sam sa sobom razgovaraš,
ha magadban beszélgetsz,
njoj, tiraniji, odgovaraš,
ő, a zsarnokság kérdez,
čak i maštu ona briše,
képzeletedben
neovisan nisi više,
se vagy független,
čak je Mliječni Put gore bijeli
fönt a tejút is már más,
granična nit gdje sjaj se dijeli,
határsáv, hol fény pásztáz,
il minsko polje; zvijezde brode
aknamező; a csillag:
ko prozori što sve uhode,
kémlelő ablak,
razigran nebeski šator
a nyüzsgő égi sátor
radni je logor i zavor,
egyetlen munkatábor;
jer tiranij a zbori
mert zsarnokság szól
iz zvonjave zvona, groznice što gori,
lázból, harangozásból,
iz popa kome se ispovijeda,
a papból, kinek gyónol,
iz onog što nam on propovijeda,
a prédikációkból,
crkva, parlament, mučilišta,
templom, parlament, kínpad,
sve su to njena tek kazališta;
megannyi színpad;
oku se zatvoriti ne da,
hunyod-nyitod a pillád,
svud ona na tebe gleda,
mind az tekint rád;
ko bolest il kao sjena
mint a betegség,
s tobom je, ko uspomena;
veled megy, mint az emlék,
točkovi vlaka škripom ti javljaju:
vonat kereke, hallod,
ti rob si, rob si, stalno ponavljaju;
rab vagy, erre kattog;
na planini, uz jezera
hegyen és tavak mellett
to udišeš, svud te tjera,
be ezt lehelled;
u cik-caku munje prasne
cikáz a villám, az van
nečekano plane-gasne,
minden váratlan
ona je u buci, sjaju,
zörejben, fényben,
čak u srca otkucaju;
szív-hökkenésben;
ona je u miru rokova,
a nyugalomban,
dosadi okova,
a bilincs-unalomban,
u pljuscima koji s kišom nas vežu,
a záporzuhogásban,
u rešetkama što do neba seu,
az égig érő rácsban,
u sniježenju što zabijeli
a cellafal-fehéren
ćelij e zid cijeli,
bezáró hóesésben;
ona te gleda zla
az néz rád
kroz oči vjernog psa
kutyád szemén át,
i zato, što u svaki cilj ti se utra,
s mert minden célban ott van,
ona je i u tvom sutra,
ott van a holnapodban,
u svake misli tvoje letu
gondolatodban,
i u svakom je tvom pokretu,
minden mozdulatodban;
ko voda korito, ti je paraš,
mint víz a medret,
slijediš je i stalno stvaraš,
követed és teremted;
pobjeći iz svoga kruga ne da,
kémlelődsz ki e körből,
iz zrcala te ona gleda,
ő néz rád a tükörből,
ona uhada, svudje voditelj,
ő les, hiába futnál,
zarobljenik si i — zarobitelj;
fogoly vagy, s egyben foglár;
u miris duhana, jela,
dohányod zamatába,
u sukno tvog odijela
ruháid anyagába
upija se, tu se drži
beivódik, evődik
do srži prži,
velődig;
trgnuo bi se, al misli šum
töprengenél, de eszmét
tek od nje prima tvoj um,
tőle fogan csak elméd,
gledao bi, al vidiš tek ono
néznél, de csak azt látod,
što njen ti vrač pred oči je sklono
amit ő eléd varázsolt,
i svud te plamen kružeć opsjedne
s már körben lángol
ko požar šume iz šibice jedne,
erdőtűz gyufaszálból,
jer kada si je zbacio,
mert mikor ledobtad;
ti nju nisi i zgazio,
el nem tapodtad;
pa sada na te motri svuda,
így rád is ő vigyáz már
u tvornici, domu, nemaš kuda
gyárban, mezőn, a háznál;
i ne osjećaš više šta je duh,
s nem érzed már, mi élni,
šta život, meso, šta je kruh,
hús és kenyér mi,
šta je to ljubav, osjećaj,
mi szeretni, kívánni,
želja i ruku zagrljaj,
karod kitárni,
okove tako slugan bijedno
bilincseit a szolga
sam svoje nosi i kuje ujedno;
maga így gyártja s hordja;
kad jedeš, njoj ugađaš,
ha eszel, őt növeszted,
sinove za nju rađaš,
fiad neki nemzed,
gdje je tiranija velika
hol zsarnokság van:
svak j e u lancu tek karika,
mindenki szem a láncban;
iz tebe bazdi, klija
belőled bűzlik, árad,
i sam si — tiranija;
magad is zsarnokság vagy;
jer se već rad tebe ukoči
mert már miattad dermed
dijete, u prkos ustoboči,
dacba a gyermek,
i u tvom krilu uljuljana
s lesz az öledben ringó
supruga drolja postaje strana;
feleség ringyó;
svi tako kroz sunčan dan lijepi
vakondként napsütésben
bazamo ko po mraku slijepi
így járunk vaksötétben
i vrpoljimo se u našem darmaru,
s feszengünk kamarában
ma pobjegli od nje čak u Saharu,
futva bár Szaharában;
jer gdje je tiranija, tamo je stud
mert ahol zsarnokság van,
i sve je tamo uzalud,
minden hiában,
pa i ova pjesma zacijelo
e dal is, az ilyen hű,
i bilo kakvo drugo djelo,
akármilyen mű,
jer tiranija stoji ko zloba
mert ott áll
uza te, živog mrca bez groba,
eleve sírodnál,
i za te zbori, kroza te tuži,
ő mondja meg, ki voltál,
njoj čak i prah tvoj služi.
porod is neki szolgál.