Kao da postoji neka čvrsta tačka. Tu negde, napušteno, na toj
močvarnoj obali. Okači sad pitanja. Zalud pretražuje vetar knjige,
lista list po list. Za vreme ne postoji prisutnost, tek anatomija
u gravuri stena. Nit propoved, nit magija ne da uvida u njihovu
tešku geometriju. Oslobodi se nauke: ništa ne vredi jer čarolija je
u stenama, na to ukazujem. U njima živi, a naša pažnja je
ili preterana ili nepodesno površna. I retko razilazeća magla
krajem leta više zna o nepomičnim čudama.
Može biti kamen neobrađen ili mukotrpnim radom na komade rezan:
geologija će biti izrugana. Osnova je to zemlje; nikako razvalina. Granit,
u kojem nema boženstvene premetačine sa organskim jedinjenjima.
Ja tek moje srce merim. Ne prema njima ili s njima: u njihovu tišinu
se oblačim. Prija mi na tom mestu; meni, kome je svaki horizont uzak.
Naposletku mogu zaboraviti objašnjenja, svaku sakupljenu rečenicu
mudrosti. Ipak govore.
„- Minuti su ti ostali bez domovine; ukinuo si bit čovečnosti.
Postat ćeš i ti kamen. Sedaj na obali, utisni svoje suzne tajne
u valove. Poveruj: uzburkat će se večno-slana mora. Ne pitaj,
koji si po redu među grešnicima.”
Dal da poričem? Ne; ja sam tu duh koji sa osmehom mine u bilo koje vreme.
Dokon sam jer sutra što bi se u kalendar upisao ne postoji.
Tabane mi prefinjenom pesku tepaju;
a glava na svilenoj crnjuši se odmara.
Znam, čeka me obećanje; jedan poziv, meni upućen. Dotle posmatram
šumove, snove; tihu plimu i oseku. Do kolena stojeći u vodi osluškujem
legende tame, i da jednom budem vladar govora napuštam svaku
ljudsku reč. Pogrešno je to znanje ali je jedina prava alkimija. Milijarde
sutona zasenjuju mi oči; nepregledan stenjak u severnoj noći otkriva
moju sudbu.
Njemu, ko zna pitati, pričam o toj neverovatnoj daljini. Odlazim
da ne bi zaboravio. Vraća se san u nedostatku čvrstog oslonca
u bučne prostore naopakog sveta.
PoemWiki 评分
暂无评论 写评论