Ako te ljubav napušta…

Jer ako te ljubav napušta

nezaštićenost na tvom licu

u tankom, belom sloju ispuca

kao šalitra na trošnom zidu;

jer ako te ljubav napušta

zebnjom koračaš na ulici,

svaka pohotljiva suknja

čara te i ponizi;

jezik ti se u suhom prahu kamena vrti,

kad zaspiš snovi te pljačkaju,

budan na dronjcima trgaš noge;

na žaru hodaš, na žaru…

I do potiljka se prepržiš;

članci poput pepela raspadaju,

s tvojih pokreta zlatni štitovi

prijaznosti se otapaju.

Oštro ti se spoje zverski zubi,

zadrhti putanje pogleda,

i dok nad tobom vrućina vlada,

iznutra te mraz potresa…

Jer kad te draga prevari, napusti,

to još možeš podneti,

ali ako dopustiš da ti se i sama

ljubav izgubi, jao tebi!

Jer ti onda sve će strano biti i

nezaštićenost na tvom licu

u tankom, belom sloju ispuca

kao šalitra na trošnom zidu.

Bežao bi – kao utočište čekaju te

vlažne jame opake samoće:

poput zveri vlastitim krznom se

pokrivaš i greješ se. –

Makar s gorčinom, ostaješ veran,

što je izgubljeno, ne ispuštaš;

noktima zbog toga zarasle rane

opet i opet čupaš.

I živiš odgovorno kao ranjeni

borac: izvršavaš zadatke, redovno,

dok među mišićima ožiljak kola i

u srce rine, svakodnevno.