Vidiš li, mrači se, i bodljikava žica hrastovih

Vidiš li, pada mrak, bodljikavom žicom omeđena

drvena ograda, baraka lebdi, diže je sumrak.

stupaca ograde i barake lebde, usisava ih mrak.

Okvire ropstva lagano prelazi pogled

i samo um, samo um, on zna za razapetost žice.

Ropstva nam uski krug proširuje se i puca vidik naš

Vidiš li, draga, ovde ovako se oslobađa mašta,

izmoždenim telima na trenutke smiraj donosi

i samo um, i samo um, on zna da su žice razapete tu.

lagani san i logoraši tada kućama kreću.

Poderani, ošišani robovi u hropcu sna lete

Vidiš li, draga, i maštu nam, i nju nam oslobađa

s vrha Srbije ka skrivenim dolinama doma.

Skrivena dolina doma? O, postoji li još dom?

kao i slomljena tijela tek san, lijepi osloboditelj

Bez pogotka bombe? Zar postoji kao kad smo odvedeni?

Stiže li još kući, ko ovde uzdiše ili tamo leži?

kkoji nam otvara logor, pa kući kreće naš um.

Reci, ima li još doma gde znaju i za heksametre?

Bez znakova, nagađajući red ispod reda, tu

Odrpani, ošišani, hrčući lete robijaši

u polumraku pišem ovu pesmu kao što živim,

pomalo naslepo, poput gusenice puzeći preko papira;

sa slijepog krova Srbije u skrovište domovinskog tla.

lampu, knjigu, sve su oduzeli stražari Lagera,

ni pošte nema, samo se magla na nas spušta.

Tiha skrovišta doma! A postoji li još taj naš dom?

Među crvima i sablastima živi ovde u brdima Francuz,

Poljak, glasni Talijan, odbegli Srbin, setni Jevrej,

Nije li ga dostigla bomba? I je li, kakav je bio?

raskomadana tela ipak jedan život žive tu, –

čekaju vesti, topao ženski glas, slobodnu ljudsku

I onaj što uzdiše desno, i onaj što lijevo leži, hoće li naći ga bar?

sudbinu i čekaju kraj, u magli sakriveno čudo.

Ležim na dasci među crvima, obnavljaju se

Reci, ima li još domovine tamo gdje ovaj shvaćaju stih?

napadi buva, ali armija muva već počiva.

Veče je, ropstvo je, vidiš, ponovo kraće za dan,

Bez ukrasa svih, gnječeći stih pod stih

ta i život za jedan dan. Spava logor. Pejzaž

je u mesečini i žice su opet napete,

u ovom sumraku pjesmu pišem tako kako živimo

i preko prozora se vide, među šumovima noći,

na zid naslonjene senke naoružanih stražara.

sljepački, ko gusenica pedljem pipkajući papir,

Spava logor, vidiš li, draga, meša se san i java,

prevrće se na uskom prostoru ko se preplašeno

džepnu mi lampicu, knjige, sve su oduzeli čuvari

budi i ponovo usni. Samo sam ja budan, meso

tvog poljupca u ustima mi je ukus napola

logora i ne dolazi pošta, nad barake slijeće magla nam tek.

izgorele cigarete, i ne nailazi san, jer

bez tebe već ni umreti ni postojati ne znam.

Tu, među vijestima strave i ušima žive Poljak i Francuz

Lager Heidenau Iznad Žagubice u brdima,

juli 1944.

i glasni Talijan, pobunjeni Srbin, žalosni Židov na brdu,

svi dobru čekaju vijet, lijepu žensku riječ, slobodnu ljudsku kob,

i čekaju kraj ovih muka, kraj guste magle, čekaju čudo.

Ležim na daski, međ ušima zarobljena zvijer, a buha

sve iznova na me juriša, ali je vojska muha smirila bar.

Večer je, za jedan je dan opet kraće moje ropstvo,

a i život je kraći za dan. Sav logor spava. Na predio

mjesečina sja i u njenoj rasvjeti opet se vide razapete žice

kroz prozor i vide se sjene čuvara s puškama

kako se uza zid penju, sa glasovima se miješaju noćnim.

Logor već spava, vidiš li, draga, šuškaju snovi,

zagrcne se probuđen sanjač, okreće se na ležaju usku i već

ponovo spava i lice mu sja. Tek ja sjedim budan

osjećam međ usnama dopola popušenu cigaretu i namjesto

tvog poljupca, dolazi san, san koji smiruje,

jer ja nu umrijet ne mogu, a ni živeti bez tebe već.

Logor Heidenau u brdima nad Žagubicom,

srpnja 1944