Vidiš li, pada mrak, bodljikavom žicom omeđena

Vidiš li, mrači se, i bodljikava žica hrastovih

drvena ograda, baraka lebdi, diže je sumrak.

Okvire ropstva lagano prelazi pogled

stupaca ograde i barake lebde, usisava ih mrak.

i samo um, samo um, on zna za razapetost žice.

Vidiš li, draga, ovde ovako se oslobađa mašta,

Ropstva nam uski krug proširuje se i puca vidik naš

izmoždenim telima na trenutke smiraj donosi

lagani san i logoraši tada kućama kreću.

i samo um, i samo um, on zna da su žice razapete tu.

Poderani, ošišani robovi u hropcu sna lete

s vrha Srbije ka skrivenim dolinama doma.

Vidiš li, draga, i maštu nam, i nju nam oslobađa

Skrivena dolina doma? O, postoji li još dom?

Bez pogotka bombe? Zar postoji kao kad smo odvedeni?

kao i slomljena tijela tek san, lijepi osloboditelj

Stiže li još kući, ko ovde uzdiše ili tamo leži?

Reci, ima li još doma gde znaju i za heksametre?

kkoji nam otvara logor, pa kući kreće naš um.

Bez znakova, nagađajući red ispod reda, tu

u polumraku pišem ovu pesmu kao što živim,

Odrpani, ošišani, hrčući lete robijaši

pomalo naslepo, poput gusenice puzeći preko papira;

lampu, knjigu, sve su oduzeli stražari Lagera,

sa slijepog krova Srbije u skrovište domovinskog tla.

ni pošte nema, samo se magla na nas spušta.

Među crvima i sablastima živi ovde u brdima Francuz,

Tiha skrovišta doma! A postoji li još taj naš dom?

Poljak, glasni Talijan, odbegli Srbin, setni Jevrej,

raskomadana tela ipak jedan život žive tu, –

Nije li ga dostigla bomba? I je li, kakav je bio?

čekaju vesti, topao ženski glas, slobodnu ljudsku

sudbinu i čekaju kraj, u magli sakriveno čudo.

I onaj što uzdiše desno, i onaj što lijevo leži, hoće li naći ga bar?

Ležim na dasci među crvima, obnavljaju se

napadi buva, ali armija muva već počiva.

Reci, ima li još domovine tamo gdje ovaj shvaćaju stih?

Veče je, ropstvo je, vidiš, ponovo kraće za dan,

ta i život za jedan dan. Spava logor. Pejzaž

Bez ukrasa svih, gnječeći stih pod stih

je u mesečini i žice su opet napete,

i preko prozora se vide, među šumovima noći,

u ovom sumraku pjesmu pišem tako kako živimo

na zid naslonjene senke naoružanih stražara.

Spava logor, vidiš li, draga, meša se san i java,

sljepački, ko gusenica pedljem pipkajući papir,

prevrće se na uskom prostoru ko se preplašeno

budi i ponovo usni. Samo sam ja budan, meso

džepnu mi lampicu, knjige, sve su oduzeli čuvari

tvog poljupca u ustima mi je ukus napola

izgorele cigarete, i ne nailazi san, jer

logora i ne dolazi pošta, nad barake slijeće magla nam tek.

bez tebe već ni umreti ni postojati ne znam.

Lager Heidenau Iznad Žagubice u brdima,

Tu, među vijestima strave i ušima žive Poljak i Francuz

juli 1944.

i glasni Talijan, pobunjeni Srbin, žalosni Židov na brdu,

svi dobru čekaju vijet, lijepu žensku riječ, slobodnu ljudsku kob,

i čekaju kraj ovih muka, kraj guste magle, čekaju čudo.

Ležim na daski, međ ušima zarobljena zvijer, a buha

sve iznova na me juriša, ali je vojska muha smirila bar.

Večer je, za jedan je dan opet kraće moje ropstvo,

a i život je kraći za dan. Sav logor spava. Na predio

mjesečina sja i u njenoj rasvjeti opet se vide razapete žice

kroz prozor i vide se sjene čuvara s puškama

kako se uza zid penju, sa glasovima se miješaju noćnim.

Logor već spava, vidiš li, draga, šuškaju snovi,

zagrcne se probuđen sanjač, okreće se na ležaju usku i već

ponovo spava i lice mu sja. Tek ja sjedim budan

osjećam međ usnama dopola popušenu cigaretu i namjesto

tvog poljupca, dolazi san, san koji smiruje,

jer ja nu umrijet ne mogu, a ni živeti bez tebe već.

Logor Heidenau u brdima nad Žagubicom,

srpnja 1944