Seht, Brüder, er ist nun von uns gegangen,
Vidite, drugovi, mrtav je, ispario
ostavio nas. Sve nas prevario.
Geprellt sind wir, im eignen Kreis gefangen.
Poynavasmo ga. Ne bješa velik nit izvanredan.
Tek srce, našem srcu drag i ugodan.
Erinnert euch, ihm fehlten Ruhm und Größe,
Nema ga više,
sad je zemljica.
Er stand uns bei mit seines Herzens Blöße.
Joj, raspala se
jedna riznica.
Nur Lehm wird sein
Primjer baš ovaj nek vam je poučak:
Von seinen Knochen,
takav je čovjek. Jedinstven primjerak.
Ne živje takvih više, tek jedan, nek se zna,
Ach, zerbrochen
na istom stablu nisu jednaka lista dva
i njemu nikad neće biti slična.
Ist der Schrein.
Pogledajte tu glavu, ta dva sad bezlična
Laßt solcherart uns seiner jetzt gedenken:
draga oka. Pogledajte tu ruku sivu
što pada sad u maglu neizrecivu
Natur kann sich nicht zweimal gleich verschenken,
ukočena ko kamen,
ko relikvija, znamen
Ihn gibt's nicht mehr und gab's auch vor ihm nie.
na kojem klinastim pismom piše sjajna
jedine jedinke života drevna tajna.
So wie ein Blatt mehr ist als eines Blatts Kopie,
Ma tko da bješe, sjaj, toplina bješe.
Wird auch in all der Zeit ihm keiner gleichen.
Svak znao ga i javljao: on bješe.
Kako je ovo il ono jelo najradije htio
Aus seinen Augen wird das Leben weichen,
i govorila mu usta što ih zapečatio
sad mir, i kako nam u ušima glas bio
Seht seinen Kopf, seht seine bloßen Hände,
njegov ko hram što se u moru utopio,
kako još nedavno za svoj stol jw sjeo:
Die sich verliern im Dunst der Nebelwände,
„Sinko, malo sira sada bih pojeo“,
il kako je vino pio, ko dijete
Erstarrt in Stein -
buljio u dim iz svoje cigarete,
kako je hodao, telefonirao
Reliquiensein,
i šarene niti snova prebirao:
kako mu na čelu sjao znamen fini
Darauf sind, ornamentengleich verzweigend,
međ milijunima da je on jedini.
Linien geritzt, sein Lebensrätsel zeigend.
Možeš ga tražiti, nećeš ga pronaći
ni tu, ni u Africi, na pol možeš zaći,
Licht, Wärme war er uns, gleich wer er war.
u prošlosti krenuti, u budućnost sklada
rađat će se ma tko, ali on – nikada.
Ein jeder wußte, riefs, daß: er er war.
Nikad više
uz bledunjav smiješak neća da uzdiše.
Er mochte diese und auch jene Speise,
Presiromašna je vila kob što tvori
da ponovo čudo jedinke te stvori.
Sein Mund sprach ganz auf eigne Weise,
Slatki prijatelju, sve to jako liči
Versiegelt von der Stille nun, Nachklang,
na nekog čovjeka smišljena u priči.
Na njega je život jednom tek mislio,
Geläute eines Tempels, der versank
a mi se raspričali: „Eto, živ je, čio...“
Onda se na njega teret neba slio
Im Wasser tief, noch höre ich ihn sagen:
a mi već plačuć pričamo: „Tek bio...“
Eno ga, leži, snažan, borben lik
„Ein wenig Käse könnt ich jetzt vertragen...",
kao svoj vlastiti skamenjen spomenik.
Ne probude ga suze, riječi, lijek...
Seh ihn beim Wein, den er getrunken,
Na zemlji tek jednom provedeš svoj vijek.
Selig im Tabaksqualm versunken,
Dann wieder rannte er zum Telefon -
Spann seiner Träume farbigen Kokon.
So leuchtete auf seiner Stim das Zeichen:
Es wird ihm unter Tausend keiner gleichen.
Du magst ihn suchen, findst ihn nirgendwo,
Am Kap, in Asien nicht noch irgendwo,
Auch im Vergangnen nicht: Es mehrt sich
Gewesnes, alles wird einmal - nur er nicht.
Gelöscht für immer
Ist seines Lächelns seltsam blasser Schimmer.
Unstetes Feen-Glück, bist zu gehaltlos,
Ein zweites Wunder wird gestaltlos.
Ihr Lieben, dies ist ebenso gewesen,
Wie wir's in Märchen oft gelesen
Auf ihn auch schien vom Firmament ein Strahl,
Wir gingen ans Erzähl'n: „Es war einmal...",
Einstürzt' es, ihn begrabend, auf einmal,
Verweint erzähl'n wir nun: „Es war keinmal..."
So liegt er, wollte schaffend mehr erreichen,
Als einem Denkmal seiner selbst zu gleichen.
Arzneien, Worte, Tränen - nichts weckt ihn noch einmal,
Er war einmal... ein- oder keinmal.