A sorshoz szóltam s zúgolódtam hangosan:
Sudbinu zazvah i negodovah glasno:
- Vak isten!
– Slijepo božanstvo!
vakon szövöd az évek tarka szőnyegét
Slijepo tkaš života šaren sag
és nem nézed, hol van visszája, hol szine?
i ne gledaš gdje je naličje, gdje lice.
Villogó, éles tűdre tűzve szívemet
Na sjajnu oštru iglu nabola si mi srce
fonákul szőtted szőnyegedbe.
i naopako ga u svoj sag utkala.
Ki égi nedvek rosszszivű csaplára vagy
Ti, koja si nebeskih sokova krčmar srca zla
ki szomjazónak sós vizet mérsz, égő szívnek olajat,
i žednima slanu vodu točiš, a srcu upaljenu ulje,
a kéjek és kinok szeszét szeszélyesen töltöd nekünk,
esenciju naslada i muka samovoljno nam sipaš
hogy melyikből iszunk, már azt se tudjuk.
pa ne znamo više iz koje čaše pijemo i što.
De megrészegszünk italodtól és te nézed pajkosan,
Al opijamo od tvog pića i ti nestašno promatraš
hogy őrült bakháns-módra mint ugrándozunk fejetlenül
kako poput poludjelih pijanica bezglavo tumaramo
vagy mint a mérgezett patkányok, össze-vissza futkosunk
il kao potrovani štakori amo-tamo
s te nézed.
trčkaramo,
a ti gledaš.
Vak isten!
vakon szövöd az évek tarka szőnyegét
Slijepo božanstvo!
és nem nézed hol van visszája, hol szine,
Slijepo tkaš života šaren sag
de nézed,
i ne gledaš gdje je naličje, gdje lice,
hogy őrült bakháns-módra mint ugrándozunk fejetlenül
al gledaš
vagy mint a mérgezett patkányok, össze-vissza futkosunk.
kako poput poludjelih pijanica bezglavo tumaramo
il kao potrovani štakori amo-tamo trčkaramo.
Te Caesar!
a nap talán csak egy mesés karbunkulus, amelyen át
Cezare!
küzdelmeinknek véres szinjátékait
Sunce je možda samo dogled iz priče kroz koji
te nézed,
krvavo kazalište naših muka
és mi halálra született, vergődő gladiátorok,
promatraš
mint hizlalt állatok, kiket csak ölni, halni, hullni csak
i mi, za smrt rođeni, izmučeni gladijatori
bocsátanak ki ketrecünkből a teres homok fölé,
ko tovljene životinje koje tek na klanje, na smrt, na vješanje
üdvözlünk, Caesar, a homokról.
ispuštaju iz kaveza nad pijesak arene uz pljeskanje,
pozdravljamo te, Cezare, iz pijeska.
Vak isten!
vakon szövöd az évek tarka szőnyegét
Slijepo božanstvo!
és nem nézed, hol van visszája, hol szine;
Slijepo tkaš života šaren sag
villogó, éles tűdre tűzve szívemet
i ne gledaš gdje je naličje, gdje lice.
fonákul szőtted szőnyegedbe.
Na sjajnu oštru iglu nabola si mi srce
i naopako ga u svoj sag utkala.