Ljuti se i bjesni naš Gospod
Haragszik és dul-fúl az Isten
ili možda na nebu spava,
vagy csak talán alszik az égben,
spava, ili ga mrtvilo spasava,
aluszik vagy halott is épen -
tko će ga probuditi, o, ljudi?
ki költi őt föl, emberek?
Majke, plačite glasnije:
Anyák, sírjatok hangosabban:
kog toliki topovi ne probude
akit föl nem ver annyi ágyú,
zar može trgnut slabašni vaš plač?
rezzenti-é gyenge sírástok?
I ne plačite suzama,
És ne is könnyel sírjatok,
jer suze sve na zemlju padaju,
mert a könny mind csak földre hull:
plačite glasom gore u nebo,
hanggal sírjatok föl az égre,
plačite nemilosrdno:
sírjatok irgalmatlanul:
ne tako slabo kao izvori,
ne oly édessen mint a forrás,
ne s takvom glazbom kao dažd,
ne oly zenével mint a zápor,
ne kao pradavne Niobe:
ne mint a régi Niobék:
već bezobalno kao potopi
hanem parttalan mint az árvíz,
plačite, ili kao usovi
sírjatok vagy a görgeteg
lavine, plačite tučom ledenom,
lavina, sírjatok jeget,
il oganj-lavom plačite u nebo.
tüzet sírjatok mint a láva!
Dragi vam sinovi padaju
A drága fiúk hullanak
u krvi na snijeg iz dana u dan.
vérben a hóra napra-nap.
Ne dajte da spava nikome:
Ne hagyjatok aludni senkit:
tko je danas miran, kukavan je i slab,
ki ma csöndes, gonosz vagy gyáva,
al isplati li se plakati još,
de érdemes-e félni még?
al isplati li se plakati još,
és érdemes-e élni még?
O, zašto se ne čuje vaš glas?
Ó, mért nem hallani hangotok?
Iziđite na trg, tu plačite,
Menjetek a piacra sírni,
urlilčite u crkvama,
sikoltsatok a templomokban
podivljale žene, divljajte
vadak asszonyai, vadakká
mlitve lude urlajte
simuljatok őrjítő, őrült
u molitvi.
imában!
A ako beskorisni su
És ha hasztalan
molitve i plač: – proklinjati još
ima, sírás: - mi káromolni
znamo mi, muškarci. Danas već
tudunk még, férfiak! Ma már
vjerujemo i kletve da zaslužuje
hiszünk káromlani-érdemes
zaspala Veličina našeg Usuda.
alvó magasságot a Sorsban.
Ispljujmo mu na uljuljani san
Hányjuk álmára kopogó
ledenu kišu psovki, kletava!
bestemmiáknak jégesőjét!
Što jest, ako ga nema? Što nem ga, ako jest?
Mért van, ha nincs? Mért nincs, ha van?
Porecimo ga, možda će ustati!
Tagadjuk őt, talán fölébred!
Porecimo ga, probudimo ga psovkom
Cibáljuk őt, verjük a szókkal!
ko gazdu koji hrče dok
mint aki gazda horkol égő
kuća mu gori – gluh je Gospod naš!
házban - a süket Istenét!
Gluh je! Gluh!
Süket! Süket!...
O, kako bi danas dobro
Ó ma milyen jó
bilo gluh biti ko gluhi Gospod Bog!
volna süketnek mint az Isten!
Gluha je zemlja, ne osjeti na sebi
Süket a föld, nem érzi hátán
bubnjanje mrtvih armija.
hadak alázó dobogását.
Dobro bi bilo postati gluh
Jó volna süketen csirázni
ko klice lukovice cvijeta pod zemljom:
mint virághagyma föld alatt:
sve je gluho, u zemlji, u Bogu,
minden süket földben, Istenben
samo se čovjek sam istrgnuo
csak az ember szakadt ki a
iz gluhog Boga svog, na užase
süket Istenből iszonyokra
izmigoljio iz njega kao crv,
kikelt belőle féreg-módon,
ko crv Božanstva, razdražljiv, ljut,
Isten férgének, viszkető
da vrišti, da ga boli – jer tko danas nije
nyüzsgésre, fájni - mert, ami
gluhi Bog, tog mora boljeti
nem süket Isten: fájdalom,
dok ne umre natrag u gluhog Boga svog.
míg az Istenbe visszahal!
*A Nyugatnak egy régi számából, melyet
e vers miatt elkoboztak.