Fortissimo

Ljuti se i bjesni naš Gospod

ili možda na nebu spava,

spava, ili ga mrtvilo spasava,

tko će ga probuditi, o, ljudi?

Majke, plačite glasnije:

kog toliki topovi ne probude

zar može trgnut slabašni vaš plač?

I ne plačite suzama,

jer suze sve na zemlju padaju,

plačite glasom gore u nebo,

plačite nemilosrdno:

ne tako slabo kao izvori,

ne s takvom glazbom kao dažd,

ne kao pradavne Niobe:

već bezobalno kao potopi

plačite, ili kao usovi

lavine, plačite tučom ledenom,

il oganj-lavom plačite u nebo.

Dragi vam sinovi padaju

u krvi na snijeg iz dana u dan.

Ne dajte da spava nikome:

tko je danas miran, kukavan je i slab,

al isplati li se plakati još,

al isplati li se plakati još,

O, zašto se ne čuje vaš glas?

Iziđite na trg, tu plačite,

urlilčite u crkvama,

podivljale žene, divljajte

mlitve lude urlajte

u molitvi.

A ako beskorisni su

molitve i plač: – proklinjati još

znamo mi, muškarci. Danas već

vjerujemo i kletve da zaslužuje

zaspala Veličina našeg Usuda.

Ispljujmo mu na uljuljani san

ledenu kišu psovki, kletava!

Što jest, ako ga nema? Što nem ga, ako jest?

Porecimo ga, možda će ustati!

Porecimo ga, probudimo ga psovkom

ko gazdu koji hrče dok

kuća mu gori – gluh je Gospod naš!

Gluh je! Gluh!

O, kako bi danas dobro

bilo gluh biti ko gluhi Gospod Bog!

Gluha je zemlja, ne osjeti na sebi

bubnjanje mrtvih armija.

Dobro bi bilo postati gluh

ko klice lukovice cvijeta pod zemljom:

sve je gluho, u zemlji, u Bogu,

samo se čovjek sam istrgnuo

iz gluhog Boga svog, na užase

izmigoljio iz njega kao crv,

ko crv Božanstva, razdražljiv, ljut,

da vrišti, da ga boli – jer tko danas nije

gluhi Bog, tog mora boljeti

dok ne umre natrag u gluhog Boga svog.