Haragszik és dul-fúl az Isten
Ljuti se i bjesni naš Gospod
vagy csak talán alszik az égben,
ili možda na nebu spava,
aluszik vagy halott is épen -
spava, ili ga mrtvilo spasava,
ki költi őt föl, emberek?
tko će ga probuditi, o, ljudi?
Anyák, sírjatok hangosabban:
Majke, plačite glasnije:
akit föl nem ver annyi ágyú,
kog toliki topovi ne probude
rezzenti-é gyenge sírástok?
zar može trgnut slabašni vaš plač?
És ne is könnyel sírjatok,
I ne plačite suzama,
mert a könny mind csak földre hull:
jer suze sve na zemlju padaju,
hanggal sírjatok föl az égre,
plačite glasom gore u nebo,
sírjatok irgalmatlanul:
plačite nemilosrdno:
ne oly édessen mint a forrás,
ne tako slabo kao izvori,
ne oly zenével mint a zápor,
ne s takvom glazbom kao dažd,
ne mint a régi Niobék:
ne kao pradavne Niobe:
hanem parttalan mint az árvíz,
već bezobalno kao potopi
sírjatok vagy a görgeteg
plačite, ili kao usovi
lavina, sírjatok jeget,
lavine, plačite tučom ledenom,
tüzet sírjatok mint a láva!
il oganj-lavom plačite u nebo.
A drága fiúk hullanak
Dragi vam sinovi padaju
vérben a hóra napra-nap.
u krvi na snijeg iz dana u dan.
Ne hagyjatok aludni senkit:
Ne dajte da spava nikome:
ki ma csöndes, gonosz vagy gyáva,
tko je danas miran, kukavan je i slab,
de érdemes-e félni még?
al isplati li se plakati još,
és érdemes-e élni még?
al isplati li se plakati još,
Ó, mért nem hallani hangotok?
O, zašto se ne čuje vaš glas?
Menjetek a piacra sírni,
Iziđite na trg, tu plačite,
sikoltsatok a templomokban
urlilčite u crkvama,
vadak asszonyai, vadakká
podivljale žene, divljajte
simuljatok őrjítő, őrült
mlitve lude urlajte
imában!
u molitvi.
És ha hasztalan
A ako beskorisni su
ima, sírás: - mi káromolni
molitve i plač: – proklinjati još
tudunk még, férfiak! Ma már
znamo mi, muškarci. Danas već
hiszünk káromlani-érdemes
vjerujemo i kletve da zaslužuje
alvó magasságot a Sorsban.
zaspala Veličina našeg Usuda.
Hányjuk álmára kopogó
Ispljujmo mu na uljuljani san
bestemmiáknak jégesőjét!
ledenu kišu psovki, kletava!
Mért van, ha nincs? Mért nincs, ha van?
Što jest, ako ga nema? Što nem ga, ako jest?
Tagadjuk őt, talán fölébred!
Porecimo ga, možda će ustati!
Cibáljuk őt, verjük a szókkal!
Porecimo ga, probudimo ga psovkom
mint aki gazda horkol égő
ko gazdu koji hrče dok
házban - a süket Istenét!
kuća mu gori – gluh je Gospod naš!
Süket! Süket!...
Gluh je! Gluh!
Ó ma milyen jó
O, kako bi danas dobro
volna süketnek mint az Isten!
bilo gluh biti ko gluhi Gospod Bog!
Süket a föld, nem érzi hátán
Gluha je zemlja, ne osjeti na sebi
hadak alázó dobogását.
bubnjanje mrtvih armija.
Jó volna süketen csirázni
Dobro bi bilo postati gluh
mint virághagyma föld alatt:
ko klice lukovice cvijeta pod zemljom:
minden süket földben, Istenben
sve je gluho, u zemlji, u Bogu,
csak az ember szakadt ki a
samo se čovjek sam istrgnuo
süket Istenből iszonyokra
iz gluhog Boga svog, na užase
kikelt belőle féreg-módon,
izmigoljio iz njega kao crv,
Isten férgének, viszkető
ko crv Božanstva, razdražljiv, ljut,
nyüzsgésre, fájni - mert, ami
da vrišti, da ga boli – jer tko danas nije
nem süket Isten: fájdalom,
gluhi Bog, tog mora boljeti
míg az Istenbe visszahal!
dok ne umre natrag u gluhog Boga svog.
*A Nyugatnak egy régi számából, melyet
e vers miatt elkoboztak.