Svatovska

Licem prema moru stojimo tu nas dvoje

u zvuku truba, u svečanoj uzbuni zlatnoj,

u vrisku frula, bubnjanju bubnjeva bučnom

tapkamo nogama uplašeni, jer nam plesači

što zamahom podražavaju more na leđima prijete,

oni su nas, evo, predstavili moru,

nek uzme na znanje, tu stojimo nas dvoje

na kamenom bedemu, tu, na vrhu kljuna

kopna što usijeca u beskraj, ljudske zvijezde dvije

u vječnosti zavjerene za istinitost, za dobra,

za divotu što i najsmionije premašuje snove,

za red što će preko nas na ovaj svijet doći,

nek uzme na znanje more, taj neprekidni juriš:

pametni su starci, rastezljivi su savjeti starih,

dopuštaju: NEKA SE UTJELOVI RIJEČ, AKO MOŽE,

zašto bi njihovim mramorno-čeličnih ukočenih lica

vatreni cvijet u kodeks užasa morao se zbiti,

zašto bi pogledima svojim, tim repaticama inja

sabijali u prah podneva plaminjanja srca,

zašto bi plivala u nebo njihova božanska brada upljuvana

da sjenom što svaku oplodnju ubija crnim vrpcama

obmota sve stogove trave – u stranu svaki strah,

mi smo veličanstvo, kruna nam vječni je plamen,

putanja smo zvjezdanog niza, nezačarane svjetiljke smo svibnja,

spiralni tornjevi spoznaja do u beskraj,

o, naša kruna nije od dragog kamenja doktrina,

nit je naš vijenac od mirte: od spleta nam živaca vijenac,

u modrim slepoočnicama svijeta isto to udara bilo,

isto to bubnjanje lupa pod čubama strastvenih ševa,

mi smo vatra, mi smo krv, mlijeko i med

protiv kamenih ploča kozmičkih objava praotaca,

naša je borba razbijanje tih ploča u same rezance,

mi smo spokojstvo, nagon za ponovna stvaranja smo mi,

procvetanje mašte protiv kanonske jalovosti puste,

protiv uškopljenih, jer su nam nagoni ćutilo zreli,

jer nas zvijezde potiču na bune za najveću svadbu

da naša cvjetno-peludna lica vječnu smrt nagnaju u bijeg,

da od idealnog mirisa ljubavi naše potpuniji postane svibanj,

od naše popadale dugmadi cvrčka i svitaca prepuna je noć,

od rose naše ljubavi ojačaju smaragdna polja

da svilenom lađom radosti nam bračnih proplivaju kraj starih:

da im bore i kosti promoče naše mladosti čari,

o, naš je pravi vjenčani kum ovo more, to more

što iz ljubičastih daljina svadbene darove nam valja,

pelene za bebu, čipkaste jastuke za povoje bijele

da nagradi našu mjerama neizmjerljivu čežnju

i zakon kojeg su oni što mu se opiru čvrsto

prisiljeni štovati, jer će ih izgrizati so,

izranjavat će ih taj sjaj, jer nešto se događa ipak,

neka se raduje more, tu stojimo crveneći se nas dvoje

na ušicama od šljunka, tu nasred izloga svijeta

po nalogu kredasto-bjelobradatih

s rukom u ruci čekajuć kraj ceremonije

i podnoseći svečane užase simbola,

na naša leđa prišivenu otrovno-zelenu svilu

što se talasa kao nadama najedrala polja

i glave nam podnose biserni pljusak, rubinsko

i opalno kuckanje pšenice, raži, zavjetnu poruku,

tisućljetne ruječi začarana pljuska svih duginih boja:

OPLODITE SE, OPLODITE SE, BUDITE PLODNI,

bacaju na nas s brončanih ploča lignitno smeđe ruke,

ruke iza naših leđa, ruke zgrčene ko gotička slova,

žute i zelene, ruke što razdiru žuč bijele poput heroina,

ruke što stružu djevičanske grudi, ruke mošanja suhih,

ruke s prstenjem mrtvačkih glava, ruke prsta kao oltarske svijeće,

i jednoprste ruke: ruke korice za revolver,

ruke s kiselinama, ruke što čekaju udes, što balzamiraju,

ruke iz naših leđa, ruke u odbljesku kucanja čaša,

ruke podignute da novom nazdrave paru:

ŽIVIO NOVI PAR, ŽIVIO, tu stojimo nas dvoje krotko

licem okrenuti moru, a ruke nam iza leđa

ruke što iz zlatnih ulja ispuštaju

pjesme što krvare, priljepčive ritmove

i da nas nepokretne grizu dolaze orlovi, pantere,

al mi moramo kraljevski stajati s rukom u ruci,

s pripremljenim rukama, spojenim optocima krvi,

s glorijom žila u zaručničkom ruhu što miriše na đurđic,

s licem prema moru i smiješkati se divovskoj šali,

iz pjene izbačenim čudovišnim pelenama za bebu,

gledati nemiran let parova albatrosa,

al stajati u vjetrometini kruga savjetnika kao kipovi

i čekati kada na zov bubnja zaklopoću noge

i vatreni živčevlje mozga majke zemlje stanu stresti

cipela iz crnog đevroa, kićene mokasinke boje suha grožđa,

lakirane čizme s oštrim zubalom ostruga

čije krijeste krvavih klinčaca probijaju uzdahe zemlje, prašinu,

i opanci siromaha od svinjske kože lupnu po prašini

razbarušeno i čekinjasto kao mala čudovišta

i žuljavo im poskakujuju nemasne isposničke sare

i kupinasto-ljubičasti prsluci boje obješenih,

pa stukonose cipele, cipele oblika crnih nadgrobnih traka,

i pomiješaju se dronjci s haljinama sa šlepom

i neprišivene zakrpe što lepršaju kao noćni leptiri kad se pare

s reverendama popovskim i mekim grimizom biskupa

i pruge na dronjcima zatvorenika gužvaju se kao gliste

kao piramidu svoje zore ližu krvniku kapu,

poput buketa bačene mršave balerine

uz veliko dahtanje lete uvis prema girlandama,

tim trakavicama svečanosti, i plešu na plesnu glazbu

međ škarama od četkanja olinjalih gunjeva seljaka

i diplomatskih frakova, ushićene – jer službeno su tu

i miješaju se til i svilene gaće patuljastih džokeja

što mirišu na pjenušanje konja s krznima

oljuštenim s horda i uštavljenim kožicama ovaca,

njišu se u azurnim dresovima jedanaestorica sa zlatnom medaljom,

guraju se garde nagrađenih, svi zadovoljni,

i oni što se bore za slavu, u plesu konjskoga skoka šahovski majstori,

u srcolikim prslucima njišu se favoriti kartanja,

vrte se činovnici, nabori im, i sprijeda i straga, smiješci,

tajnice, nove šarene duge, sve lebde nad zemljom

u pari kave, u čipkama voljenog duhanskog dima

sa šlepovima lešina ljepote miss Evropa i Amerika

pod ruku s predsjednicima tvrtki u zlatnom vrtuljku

vrteć se oko pozlaćene osi poput paunica sjede visoko

nad kokošima što glavama vrteći čeprkaju po prašini,

pred tim vrtoglavim sirotim uholažama malim i potpuna je svečanost

i pršu u zrak golubovi s prstenjem, praskaju vatrometi,

pozdravljaju šeširi i kacige i ne sjedaju natrag na glave,

bljeskaju oštrice sabalja, srebre se grančice ružmarina,

lepršaju lijepi rupci, svileni i šareni,

isplivaju na nebo zastave, a iznad njih

isplivaju staračke ko kreda bijele bogovske brade

i čuje se sterilni govor, ledenih sfera šapat:

ŽIVIO NOVI PAR, ŽIVIO, AL NEK SE NE MIČE SADA,

licem prema moru stojimo tu mi, prekrasan par,

opčinjeni u nepokretnost i sad nas ovjekovječuju

sa svojim kamerama fotografi propelerskih glava

nad ribama lebdeći, klečeći u zelenu zraku,

nije to trenutak smaknuća, o ne, samo nas ovjekovječuju,

iz njihovih cjevastih stakleno-lečastih očiju hladna izbija zraka

i klepeću, zuje, muziciraju njihova čelična krila,

pravi strojevi-ose, precizni, sve same opruge, dugmad,

motorizirana strašila sa zlosutnih bakroreza Bele Kondora,

i ovjekovječuju nas, umnožavaju nam lica

i rotacije već upućuju u zrak: OMLADINO, SOKOLE NAS,

SVIJET JE TVOJ I ZARAD TEBE TEK POSTOJI SVIJET

golema slova o nama koji tu stojimo

stojimo licem prema moru a za leđima nam svatovi

i prolazi skupocjeno vrijeme brže nego soko siv,

al pred nama stalno je dan, a za nama noć,

za nama stalno je noć premda se s mrakom bori

bjelocvjetna šuma jabukova, u cvatu

usplamtjela stabla, tulipani, bezbrojne svjetiljke proljeća,

plamene i krvave duge, kovački ognjevi mašte,

ultra-svijet mozgova ljudskih, ipak je moćna ta noć

i utaman svatovi ovi, ti svatovi za našim leđima

gde su se umramorile stolnjacima prekrivene zapreke od leda,

stolovi u noći, bijeli, dugački kao vlak,

ružama smiju se pladnjevi više nego Dolina Ruža

da na njih postavljen život razdraži sve naše žlijezde,

da srću zlatnobojne dubine juha, lažni red glorija,

to mnoštvo nakita, cirkuskih šara, krabuljnih tikvica,

sve kvasa u pari šafrana, blista se stvrdnuti loj,

meso ovde se zgruša, ušećere se, opijane tu glave,

glave od parafina, dijamantne glave, glave-ukrasne tikvice,

gumene glave što se napuhnuti mogu do smijeha,

glave-utvare, uplašene glave što se skromnima čine,

glave što se crvene, glave probirača, glave izjelica

praćakaju se u kremi, plaminjanju u blaženstvu alkohola,

glave ucijenjene, glave obudovjele, glave što stalno se tresu,

glave – obožavatelji migrene, glave što bolima zrače,

glave – škripava gnijezda šodera škrtosti, glave,

glave – umjetnički isklesane govornice kleveta i laži,

glave pijetli-vjetrokazi, glave kupole tenkove ratnih,

glave sjedala za golubove, glave – babilonske kule,

glave što drhture na prastarim obiteljskim stablima,glave-gradovi,

bubnjarske, demonske glave, neokresane zmajevske glave,

glave iza naših leđa, i gone ih, i požuruju ih

njihovi bogovi-starci, glave s bradama ticala polipa,

ŽIVJELA SVADBA, ŽIVJELA SVAD, SVAD, SVADBA,

glazba iza naših leđa, vječni orkestar nam svira,

iz violona ori se žaganje borova, na velikom bubnju

u kože strpljivih magaraca vječito kupaju timpani,

al i žice i udaraljke samo što cifraju ludilo

kao i  grozničavo cilikanje zvona i grla svirala od ružina drveta:

ŽIVJELA LALALA LALALA SVADLALA SVADBA TA

dašćući urlaju otečeni jezici, al vječito vino daje grozd,

vječito se ojanjuje ovca i vječito krvari u odbljesku noža,

i plaminjanju štednjaci i pare se u kuhinji papinovi lonci,

vječito se ždere meso i u more metu sve kosti,

u more se izbljuju i ispražnjavaju i izmokre svatovi

i ponovno LALALA, LALALA SVADBA TA

vino nam podiže i hljeb nam izlomi svadba ta,

nabor na nabor, figura na figuru se gomila,

kola se na leđima kola propinju i sudaraju kao

kada se svjetske sukobe veličine, kao kukaca slap,

o noći, svadbena noći uništenja, o svadbo, ti

crna misao sotone, ti ružna; i usijava se u noći

sedef nokata, odraslih rana sifilisa žar,

karmin, crni lak, zelena patina španjolskih buba,

topaz na svenulu prstu, na crvotočnoj desni porculan-zubalo,

na trulu kutnjaku platinasti most, i žare se šupljine i trulež,

uvela mahovina, na smežuranim ušima naušnice zlokobna užasa,

na rukama sovolikih bića u listiće stlačena balega,

velika zlatna žare se slova, cizelirani brončani listići,

žumanjci jalovosti, lišajevi pustinjske groznice,

lica lisičjih jama i pore u kojima konjske su muhe stanari,

žare se nakostrešene jastrebaste frizure djeveruša,

crvljive palice, djevojke s vijencima, svadbene djevojke,

žareći se sve do mozga kose do korijena svima plaminjaju,

njišu im se u kikama trake kao odsvirane vrpce magnetofona,

konjskim crijevima ovjenčane one su komornice smrti,

a mi tu stojimo licem prema moru, ukočeni par,

usijavaju se čaše, žice, usijava se rodna gruda, ples,

usijava se svadba, usijava se te zabave pir,

vrtlog se do neba penje pa cvrčeći na zemlju pada,

a Cigani sviraju glasno i sve riče, sve reži, sve rokće:

SUPRA-BABO, POPNI SE CRNO, ZGAZI TO ZRNO!

TI SI PLESAČ, STRASTI KLESAČ, SKAČI! PLES!

KAD MU SVADBA BJEŠE VRUĆA, NEK MU SE OSUŠE PLUĆA, TRES!

KOSTOBOLNIK KAD POKISNE, KO PIJEVAC ON UZVRISNE! POLJUBAC!

PAC PAC PAC! PO RUŽICI UŠ SE VERE, UDARAC!

HEJ, STARA KOST SE OKOTI, SVE SE ČUJU KLOKOTI, BIJES!

AMO GLEDAJ NA ZVIJEZDU, NE NA MLADU U GNIJEZDU, PIJ!

BIJELO JANJE, BIJEL OVAN, SVADBAR NAŠ JE POTKOVAN, JOŠ!

SVLAČI GAĆE MLADI PAR, GOL SE LJUBI MLADI PAR, HEJ!

NEK SE RUŠI BUDIM CIO, MLADOŽENJA KAD JE CIO, HEJ!

GROBNOTRBA VRANA PLEŠE, U ZUBIMA MESO KREŠE, KRES!

IKULA, PIKULA, PLEŠE LUDI MIKULA, HOP!

DA NE VIDIMO TU KOST, OD BETONA NA NJU MOST, HEJ!

BAČVE S VINOM OTVARAJ, KROZ SLAVINE TOČI MAJ, DAJ!

NE PLAŠI SE ČAŠE EKS, DUHOVNI JE TO KOMPLEKS, EKS!

SVI TAKO PIJU, GRLA SE GRIJU, SEKS!

IHAHA! LISIČJA BUNDA TA! SVE STE KURVE, NE TEK JA! PIJ!

TRALALA, KAD NOĆ TA VJEČITO BI TRAJALA! HEJ!

a mi okićeni, ovjenčani u ovoj gromkoj noći

stojimo tu licem prema moru ukočeni kao kipovi.