Razmišljanja u knjižnici

Kud stupaš sad, promisli, učenjače,

Po čovječanstva rasutim dronjcima.

Slovima tmurnim kao zimska noć

Napisan leži nauk užasan:

„Milijuni dok se za bijedu rađaju,

Tisuće ide blaženstvo na zemlji

Umom božanskim, čuvstvom anđela,

Znadu li koristit dane životne.“

Čem tralje te? Da ko u polje ovce

Pasemo ih, i tim bljutavim znanjem

Nažderani da protratimo dan,

Dan Gospodnji, i život narodni.

Čem tralje te? Po mirisu prepoznam

Čovjeka-zveri grijehe baš sve.

Krepost pisala na taj list, al nekoć

Lupešku nosila odjeću. A tamo,

Sretni dani nevinosti

Na nježnoj haljini strtog djevičanstva,

Ili na košulji bijesne bludnice,

Postali zakon – zaštita krvavih

Izdaja, lažnih sudaca, tirana

Na listovima knjige bijelo ispranim.

I eto tajni brojki, strojeva:

Al oni koji razdrli odjeću

Da iz nje zgodnu knjigu  sačine,

Izvan  broja ostaše, vrte se

Na točki koju oluje goni jar

U viru bijede, vrte beskrajno.

Na logu lude mudra glava sni;

Zvjedoznanstvo je prosjakinja slijepa,

Traljavo mjeri ono svjetove.

Sljepilo i svijet na listu lažljivu!

Iz ropskih dronja knjiga postala,

Pa sad sloboda i junačka dob

Veliku povijest u njoj pričaju.

Vjernost, prijateljstvo zbori nam na listu

Ruglo vjerolomstva što ga načini.

Strahovita posvuda lažlivost!

Pisana slova lista blijedi

Lik samrtnički gnjevno proklinje.

Krpo zemalja, ime ti knjižnica.

Al gde je knjiga što dovodi na cilj?

Gdje je sreća većine, da li je

Sa knjigom svijet naprijed krenuo?

Kreće, al što je narod slavniji

To mu je izrod sve užasniji

I gnjevna grud razdrta čovjeka

Priprema propast slavi narodnoj.

Zar da srušimo što tisućljeća

Uz svjetlost uma revno stvarala?

Djela mudraca, djela pjesnika,

Sve iz iskustva zlatnog rudnika

Što je vrijeme već izrovilo?

Koliki sjajni um se raskide

Bdijuć kraj srca što gori ruševno

Da poniženim jadnim ljudima

Smjernice pruži, snagu, utjehu.

Junaci to su, al nepriznati

Koje – kad mrtvi bili već i kad

bez straha smio – sramno zahvalan

Pogani svijet obožavao.

Te žrtve misli da usreće svijet,

Zar s trgovcima krpa obmana,

S tupoglavcima srca začmala,

S učiteljima strasti pogubnih,

Sve zajedno – i dobre radi zlih –

Na lomači da spalimo u prah?

Oh, ne, ne! Sve što rekoh bješe bol

Da trud tolikih duša odlučnih

I sjajne misli – blata sinove

Ne mogoše iz blata podići!

Da je na zemlji jedva koji kut,

Oazica u pijesku pustinjskom

Gdje ime „čovjek“ bobro prolazi,

Gdje drevna prava stvaralaštva još

Imenu „čovjek“ bar pripisuju –

Iznimno ako rodio se crn,

Jer Crnca stokom zovu silnici

I crn lik bga zvjerski bičuju.

Ipak se, ipak treba truditi,

Jer novi duh počinje borbu već

I novi pravac duše prožima:

Čišća čuvstva u narod sirovi

I plodonosne misli cijepiti,

Da se napokon zagrle srdačno

I da zavlada ljubav, pravednost,

Da poslednji seljak u kolibi

Kazati mogne: ne, ja nisam sam!

Ja imam braću, milijune njih!

Ja sve njih branim, oni brane mene,

Ne bojim te se, kobi, htjela makar što!

To je zbog čeg se klonut ne smije.

Slažimo kao pčele marljivo

Što razum stvara kad je nadahnut,

Pa kad skupimo kamen po kamen

Dignimo novog doba Babilon

Dok ne uzraste do zvijezda čak.

Kad kroz nebeska vrata virnemo

Gdje anđeoske glazbe čuješ zvuk,

Pa nam zemaljske krvi svaku kap

Razgrije plamen sjajne vječnosti,

raziđimo se ko stari narodi

I opet počnimo trpjeti i učiti.

Zar je to kob? Zar kraja ni u čem?

Nem ga dok svijet ne izumre

I živ se čovjek ne okameni.

Što nam je činiti? Boriti se,

Čežnjama duše stvarni dati sok.

„Čovjek“ smo, neba i zemlje smo sin,

Duša nam krilo što nosi u nebo,

A mi, namjesto da stremimo uvis,

Ko loše ptice dosađujemo se

I životarimo sišuć barski mulj.

Što nam je činiti? Boriti se

Svim snagama za plemenitost.

Pred nama stoji budućnost naroda,

Izborimo li da ne potone,

I uz sjaj čisti borbe duhovne

Dignemo li je što može naviše,

Tad ćemo moći pred prahom predaka

Uzviknuti: živote, havala ti,

Zabavan to je, muški posao.