Gospodin lihvar

Ja poznajem jednog starca… Tko je?...Nema on imena.

Prodao ga vrlo skupo davno nekad, za vremena.

Čak i dok ga posedova, u sebi ga dobro krio,

Jer besplatno ljudima ga kazivati nije htio.

Gdje stanuje?... Sa vrata gradskih tamo kraj okuke

Kućerak se nagnut vidi, sam ga spleo iz trstike.

Na najživljem trgu grdskom palače on dvije ima,

Al ih obje unajmljuje najbogatijim Racima.

Sam u onoj kolibici gladuje ko prosjak škrti,

Uvijek mu u mislima skupoće se sablast vrti.

Na škrinji sa novcem sjedi upala mršava lika

Poslužujuć svog Mamona kod vječnog mu žrtvenika.

Polegla mu tužna briga po upalim obrazima

I svoj otrov miješa mu s najmilijim dukatima.

Na pohlepnom starom licu bore mu se tako žute

Ko kraljeva da su slike na zlatnike otisnute,

Il ko da iz groba usta mrtva odvratna gnusoba

S koje meso štakori su zgrizli sve do trula zgloba.

I sad zato uzdiše on i sikće na sebe sama

U najam što se ne dadu iznajmiti zrak i tama.

Danomice kalkulira, sve izdatke svoje zbraja,

Pa stenjući kune sebe, s rasipnosti svoje zdvaja.

- Žalosna  vremena! – gunđa, optužujuć nebo hudo:

- Vidi, kolik za dan kratki novac potratih uludo!

Samo trideset zlatnika danas palo mi u kasu,

Ipak devedeset para ja u besposlice rasuh…

I još danas iznenada užasna me ubi šteta –

Zajauka, pa na glavu ruke zgrči, zaceketa:

- Užasna me ubi šteta! Vjetar me je opljačkao,

Na fenjeru mi prozorčić u dva dijela razlupao.

Sav treperi, tko bi znao nije li mu i to žao

Što besplatno, beskamatno u pjesmi se spominjao.