Do neba rastući spomenaci

D. L.-u zadnji put, sa ljubavlju

U podivljalom vrtu

među paukovima, mrežama i do neba rastućim

spomenacima

ležim;

ispred mojih zatvorenih očiju

na kanalima mog grada rovke šaraju,

i vidim vebkameru, crnu dizalicu

vidim, na kojoj on leži, na larvama

moje ljubavi;

kao u mojoj maternici, nerođeno:

moji uplakani

sirotani

željni majčinog mleka.

Poludeo je taj vrt; niko ga ne kosi.

Spomenaci za ljubavnike oblake imaju.

U to doba, zorom nekolicini su usta

od noćnog poljupca rosom krašeni.

Oblaci u pravcu vetra kreću.

Zgodimice u kišu se pretvarajući

na krovove nepoznatog grada padaju.

Rovke sa svojih krzna poljupce

ližu i zabati poljupce kušaju.

I više neće biti oblaka što bi se na negdašnje

brazde negdašnjeg vrta sećao;

Na vrt, gde spomenaci sve više rastu

i pauci

svoje larve čuvaju.