Preko dvehiljade petsto
osamdesetjednog dana
i noći sam te nosila
na drugu obalu
Lasla Nađa
Preko dvehiljade petsto
osamdesetjednog dana
i noći sam verovala
blistanje velikih voda
ništa ne tamni
Već tristo
četrdeset dana
u svom slomljenom čamcu
usamljeno veslam
Nema ni svetiljke moje
niti druge obale
Ali kroz novih
dvehiljade petsto
osamdesetjednog dana
i noći verujem
naćiću te u prolećnom
beharu
letnjim pljuskovima
slepim pauzama
sevanja gromova
cićoj zimi
i pažljivo
moćiću tvoje morno srce
među svoje zube uzeti
7. avgusta 1992.
PoemWiki 评分
暂无评论 写评论