O, ono proleće, ono leto, onaj jesen,
Ó, az a tavasz, az a nyár, az az ősz,
kad moju večernju i jutarnju tišinu
mikor estéim s reggeleim csöndjét,
kuckanje graditelja
az uruki fal építőinek
zidova uruka razbila!
kopácsolása verte föl!
Radio je bio uključen, zazvonio telefon,
Rádió szólt, csöngött a telefon,
novine o atomskoj eksploziji pisale,
atomrobbantásról írt az újság,
o novim i novim kosmičkim brodovima,
újabb meg újabb űrhajókról,
i da s tunelom spajaju
s hogy alagúttal kötik össze
Francusku i Englesku –
Franciaországot és Angliát –
moj krvotok sa stolećem bubnjao
érverésem a századdal dobolt,
al sam i čaroban doboš Gilgamesa čuo;
s Gilgames varázsdobját is hallottam;
iz radija i telefona
rádióm és telefonom szavából
užrbano dahtanje glasonoša;
a hírhozók kapkodó lihegését;
kataklizma atomske eksplozije
az atomrobbantás kataklizmája
sedam zao duhova Anua prizvala;
Anu hét gonosz szellemét idézte;
čuvši o kosmičkim brodovima, na krilima
űrhajókról hallván, keselyűszárnyon
lešinara s Etanom u nebo se uzdignuo;
az égbe fölszállottam Etanával;
čitavši o izgradnji tunela
s Gissel jártam a földalatti ős-sötétben
s Gisom u podzemnoj pratami hodao.
olvasván a készülő alagútról.
Zarez, tačku
Vesszőt, pontot
u ep zvono tramvaja udario,
a villamos csengője vert az eposzba,
dužinu stopa u stihu
verslábai hosszát
znak roga dunavskih brodova merio;
dunai hajók kürtjele mérte ki;
u mom srcu ljubav, crveni strukovi zavade,
szerelem, harag vörös virágai nyíltak szívemben,
ledeni cvetovi povreda i uvreda cvetali;
bántottság, sértés jégvirágai;
ispred mene su panoi,
előttem a táblák,
nad mnom zvezdane magle milenija
fölöttem évezredek csillagködei,
poput vijorećih platna se otvaraju;
lobogó gyolcsként ahogy kibomlanak;
i došao je velik kralj, sveznali
s jött a nagy király, a mindentudó,
Gilgames! Koliko puta sam ga ispitivao,
Gilgames! Hányszor megvallattam,
koliko puta njemu govorio, kao da
hányszor beszéltem hozzá, mintha
mojoj duši pričam:
lelkemhez szólanék:
„Tišina i magla i hladan mrak.
„Csönd és köd és hideg sötétség.
I iza tebe je samo toliko ostalo.
Utánad is csak ennyi maradt.
Ugasio ti se strahovit žar.
Kilobbant iszonyú lángolásod.
Tišina i magla i hladan mrak.
Csönd és köd és hideg sötétség.
Zar je to poslednji argument bivstvovanja?
Ez hát végső érve a létezésnek?
Sedam noći i šest dana si oplakivao Enkidua,
Hét éjjel és hat nap sirattad Enkidut,
jecaj ti je probudio svet,
zokogásod fölverte a világot,
i šta je od toga ostalo, od žalosti,
s mi maradt abból is, a gyászból,
od tvog zavijanja zbog sudbine čoveka?
vonításodból az ember sorsa miatt?
Tvrdokorna drskost! Smemo živeti,
Konok vakmerés! Élni merünk,
boriti se – za što? – na iskonskom varvarskom
vívni – milyen tusát? – egy barbár-ősi
Mestu Igara gde gubi pobednik,
Játékok Helyén, ahol veszt a győző,
jer ga daju ubiti, isto tako kao pobeđenog.
mert megöletik, úgy, mint a legyőzött.
Vidim tvoje suze, moj Gilgamesu,
Látom kicsorduló könnyedet, Gilgamesem,
u porazu, u nepromenljivoj smrti,
a kudarcban, megváltatlan halálban,
– jer trava života ne postoji, joj, nema večnosti! –
– mert nincs élet füve, jaj, nincs öröklét! –
i čujem tvoj prkosan škrgut zubi:
s hallom, daccal a fogad hogy’ csikordul:
ponovo počinješ zidanje zida!“
a falat újra építeni kezded!”