Hol zsarnokság van,
Gdje je tiranija,
ott zsarnokság van,
tu je tiranija
nemcsak a puskacsőben,
ne samo u puščanim cijevima,
nemcsak a börtönökben,
ne samo u zatvorskim zijevima,
nemcsak a vallatószobákban,
ne samo u sobama gdje priznaju,
nemcsak az éjszakában
ne samo u noćima što izdaju
kiáltó őr szavában,
vike stražara; gdje je tiranija,
ott zsarnokság van
tu je tiranija
nemcsak a füst-sötéten
ne samo u dimno-tamnim
gomolygó vádbeszédben,
optužbama isklupčanim,
beismerésben,
u priznanjima optuženika,
rabok fal-morse-jében,
morze-znacima zatvorenika,
nemcsak a bíró hűvös
ne samo u hladnim odlukama
ítéletében: bűnös! –
sudaca: kriv je! — osudama;
ott zsarnokság van,
tu je tiranija
nemcsak a katonásan
ne samo u vojničkim ostrugama,
pattogtatott “vigyázz!”-ban,
u praskavu komandovanju:
“tűz”-ben, a dobolásban
»Mirno!« — »Pali!« i bubnjanju
s abban, ahogy a hullát
i u torn kako lešinu vuku
gödörbe húzzák,
u jamu da je mrtvu još tuku,
nemcsak a titkon
ne samo u došapnutim
félig nyílt ajtón
pred vratima odškrinutim
ijedten
vijestima uplašenim,
besuttogott hírekben,
prigušenim, zastrašenim,
a száj elé kapott ujj
ne samo u nom »pst!«
“pszt”-jében, hogy ne mozdulj,
i pred usta stavljen prst,
hol zsarnokság van,
gdje je tiranija,
ott zsarnokság van
tu je tiranija
nemcsak a rács-szilárdan
ne samo u rešetkastim
fölrakott arcvonásban
izrazima lica tmastim,
s e rácsban már szótlan
za tim rešetkama nijemim
vergődő jajsikolyban,
jaucima zatomljenim,
a csöndet
u pljusku suza bez glasa
növelő néma könnyek
što tišinu ustalasa —
zuhatagában,
pa raste zlom nesmirenim
táguló szembogárban,
u zjenama raširenim,
az van az éjben halkan
u buci kad motor klizne
sikló gépkocsizajban
u noći pa tiho zvizne
meg abban,
i u tome:
megállt a kapulajban;
pred kapijom stade — kome?
abban, ahogy a “halló”
u tom kad uz »Halo« s žice
közben – érzed – a kagyló
osjećaš kroz slušalice
csöndjén keresztül
tišinu: netko te čuje,
figyel egy idegen fül;
strano uho prisluškuje;
nemcsak a telefondrót
i vezan ne samo žicom telefona
közt vergődő Laokoon-mód:
mučiš se, sapet poput Laokona:
vonat, repülő, sínpár,
u vlaku, avionu, na šinama,
gúzsbog, kötélszár,
u gužvi, na dnu, u visinama,
mert zsarnokság van,
jer je tiranija
nemcsak a talpra álltan
ne samo u krutom stajanju
harsogott éljenekben,
u zvonkom »Živio!«, klicanju
hurrákban, énekekben,
»Hura!«, ne samo u pjevanju,
az ernyedetlen
neumornom pljeskanju
tapsoló tenyerekben,
dlanova na priredbama,
az operában,
ne samo u operama,
a trombitában,
trubama i nevjerama,
ott van az utca sarkán
ona je na ulicama
az éppoly harsány –
u jednako preglasnome
vígan vagy kongó zordan
veselom i turobnome
feszülő kőszoborban,
spomeniku kamenome,
az van a derűtelen
ona je u dvoranama
tarkálló képteremben,
sjajnim, na svim izložbama,
külön minden keretben,
u svakom okviru zlatnu,
már az ecsetben;
već u kistu, već u platnu,
mert zsarnokság ott van
jer je tiranij a okrutna
jelenvalóan
prisutna
mindenekben,
u svemu svega tvog
ahogy a régi istened sem;
više neg drevni bog;
mert zsarnokság van
jer je tiranija s nama
az óvodákban,
u jaslicama,
az apai tanácsban,
u očevim savjetima,
az anya mosolyában,
u majčmim osmijesima,
abban, ahogy a gyermek
u tom, kako dijete snuje
dadog az idegennek,
da pred strancem zamuckuje,
ahogy, mielőtt súgtál,
kako ti prije šapata
hátrafordultál,
osvrćeš se na sva vrata;
nemcsak a szögesdrótban,
ne samo žici bodljikavoj,
nemcsak a könyvsorokban
ne samo u knjizi sumnjičavoj,
szögesdrótnál is jobban
u riječima što jače stežu,
bénító szólamokban;
nego kad te žicom vežu,
az ott van
ona je na svakom uranku,
a búcsúcsókban,
u poljupcu na rastanku,
ahogy így szól a hitves:
kad žene glas te blagi
mikor jössz haza, kedves,
pita: vraćaš se, dragi?
az utcán oly szokottan
kad se javljaš na ulici
ismételt hogy-vagy-okban,
sa — kako si? — po navici,
a hirtelen puhábban
i u naglom umekšanju
szorított kézfogásban,
stisaka pri rukovanju,
ahogy egyszercsak
u tome, kako se trzne
szerelmed arca megfagy,
lice ljubovice i smrzne,
mert ott van
jer ona već je tamo
a légyottban,
u onom — nemaš kamo,
nemcsak a vallatásban,
ne samo u saslušanju,
ott van a vallomásban,
i u tvome je priznanju,
az édes szómámorban,
u zanosu riječi finu,
mint légydög a borodban,
kao muhe strv u vinu,
mert álmaidban
jer ni u snu, znam
sem vagy magadban,
nisi više sam,
ott van a nászi ágyban,
bračni je krevet pod njenom vlasti,
előtte már a vágyban,
čak prije njega već je u strasti,
mert szépnek csak azt véled,
od lijepa za te tek ono je ostalo,
mi egyszer már övé lett;
što jednom njezino već je postalo,
vele hevertél,
s njome si ležeć ogolio,
ha azt hitted, szerettél,
a vjerovao si ti da si volio;
tányérban és pohárban,
u tanjuru, čaši, svud je ima,
az van az orrba-szájban,
u nosu ti ona, u ustima,
világban és homályban,
u svjetlosti i u mraku,
szabadban és szobádban,
u sobi je i u zraku,
mintha nyitva az ablak
ko da kroz prozor otvoren
s bedől a dögszag,
ulazi smrad njezin rastvoren,
mintha a házban
ko da u kući smradni zijev
valahol gázfolyás van,
plin pušta svud raspukla cijev,
ha magadban beszélgetsz,
kad sam sa sobom razgovaraš,
ő, a zsarnokság kérdez,
njoj, tiraniji, odgovaraš,
képzeletedben
čak i maštu ona briše,
se vagy független,
neovisan nisi više,
fönt a tejút is már más,
čak je Mliječni Put gore bijeli
határsáv, hol fény pásztáz,
granična nit gdje sjaj se dijeli,
aknamező; a csillag:
il minsko polje; zvijezde brode
kémlelő ablak,
ko prozori što sve uhode,
a nyüzsgő égi sátor
razigran nebeski šator
egyetlen munkatábor;
radni je logor i zavor,
mert zsarnokság szól
jer tiranij a zbori
lázból, harangozásból,
iz zvonjave zvona, groznice što gori,
a papból, kinek gyónol,
iz popa kome se ispovijeda,
a prédikációkból,
iz onog što nam on propovijeda,
templom, parlament, kínpad,
crkva, parlament, mučilišta,
megannyi színpad;
sve su to njena tek kazališta;
hunyod-nyitod a pillád,
oku se zatvoriti ne da,
mind az tekint rád;
svud ona na tebe gleda,
mint a betegség,
ko bolest il kao sjena
veled megy, mint az emlék,
s tobom je, ko uspomena;
vonat kereke, hallod,
točkovi vlaka škripom ti javljaju:
rab vagy, erre kattog;
ti rob si, rob si, stalno ponavljaju;
hegyen és tavak mellett
na planini, uz jezera
be ezt lehelled;
to udišeš, svud te tjera,
cikáz a villám, az van
u cik-caku munje prasne
minden váratlan
nečekano plane-gasne,
zörejben, fényben,
ona je u buci, sjaju,
szív-hökkenésben;
čak u srca otkucaju;
a nyugalomban,
ona je u miru rokova,
a bilincs-unalomban,
dosadi okova,
a záporzuhogásban,
u pljuscima koji s kišom nas vežu,
az égig érő rácsban,
u rešetkama što do neba seu,
a cellafal-fehéren
u sniježenju što zabijeli
bezáró hóesésben;
ćelij e zid cijeli,
az néz rád
ona te gleda zla
kutyád szemén át,
kroz oči vjernog psa
s mert minden célban ott van,
i zato, što u svaki cilj ti se utra,
ott van a holnapodban,
ona je i u tvom sutra,
gondolatodban,
u svake misli tvoje letu
minden mozdulatodban;
i u svakom je tvom pokretu,
mint víz a medret,
ko voda korito, ti je paraš,
követed és teremted;
slijediš je i stalno stvaraš,
kémlelődsz ki e körből,
pobjeći iz svoga kruga ne da,
ő néz rád a tükörből,
iz zrcala te ona gleda,
ő les, hiába futnál,
ona uhada, svudje voditelj,
fogoly vagy, s egyben foglár;
zarobljenik si i — zarobitelj;
dohányod zamatába,
u miris duhana, jela,
ruháid anyagába
u sukno tvog odijela
beivódik, evődik
upija se, tu se drži
velődig;
do srži prži,
töprengenél, de eszmét
trgnuo bi se, al misli šum
tőle fogan csak elméd,
tek od nje prima tvoj um,
néznél, de csak azt látod,
gledao bi, al vidiš tek ono
amit ő eléd varázsolt,
što njen ti vrač pred oči je sklono
s már körben lángol
i svud te plamen kružeć opsjedne
erdőtűz gyufaszálból,
ko požar šume iz šibice jedne,
mert mikor ledobtad;
jer kada si je zbacio,
el nem tapodtad;
ti nju nisi i zgazio,
így rád is ő vigyáz már
pa sada na te motri svuda,
gyárban, mezőn, a háznál;
u tvornici, domu, nemaš kuda
s nem érzed már, mi élni,
i ne osjećaš više šta je duh,
hús és kenyér mi,
šta život, meso, šta je kruh,
mi szeretni, kívánni,
šta je to ljubav, osjećaj,
karod kitárni,
želja i ruku zagrljaj,
bilincseit a szolga
okove tako slugan bijedno
maga így gyártja s hordja;
sam svoje nosi i kuje ujedno;
ha eszel, őt növeszted,
kad jedeš, njoj ugađaš,
fiad neki nemzed,
sinove za nju rađaš,
hol zsarnokság van:
gdje je tiranija velika
mindenki szem a láncban;
svak j e u lancu tek karika,
belőled bűzlik, árad,
iz tebe bazdi, klija
magad is zsarnokság vagy;
i sam si — tiranija;
mert már miattad dermed
jer se već rad tebe ukoči
dacba a gyermek,
dijete, u prkos ustoboči,
s lesz az öledben ringó
i u tvom krilu uljuljana
feleség ringyó;
supruga drolja postaje strana;
vakondként napsütésben
svi tako kroz sunčan dan lijepi
így járunk vaksötétben
bazamo ko po mraku slijepi
s feszengünk kamarában
i vrpoljimo se u našem darmaru,
futva bár Szaharában;
ma pobjegli od nje čak u Saharu,
mert ahol zsarnokság van,
jer gdje je tiranija, tamo je stud
minden hiában,
i sve je tamo uzalud,
e dal is, az ilyen hű,
pa i ova pjesma zacijelo
akármilyen mű,
i bilo kakvo drugo djelo,
mert ott áll
jer tiranija stoji ko zloba
eleve sírodnál,
uza te, živog mrca bez groba,
ő mondja meg, ki voltál,
i za te zbori, kroza te tuži,
porod is neki szolgál.
njoj čak i prah tvoj služi.