Venac

Uspraviti se

ne možeš. Ali još plamtiš,

vetrom kasapljeni Mađarski jeziče, tvoj plamen

kao zmija na ravnini zemlje se migolji – koji put

sikteći od patnje,

češće od ukočenog besa, poniženo.

Duhovi su te napustili.

Ponovo u travi,

u korovu, na dnu.

Kao tokom vekova među seljacima

uvučenih ramena. Među matorima ne oglašavaj se,

glava ti neće zaboleti. Među

drhtavim devojkama u stošcima trske, dok su

Tatari prohujali. Među

na kaiš vezanom decom, kad reči

samo nemi pokreti usana imitirali,

jer Turčin ni glas ne trpi, jer

bič u lice udari –:

sad ćeš pokazati,

uistinu sad – i meni, za što si sposoban,

sad ti je pedigre: tvoj grb, kamenolomljiva snaga

tvojih korenovih dlaka.

Jezik zajedničkog osmeha; jezik

u tajnosti zajedničko svetlećih suza; jezik

odanosti; šatrovački jezik

nenapuštene vere; „laissez-passer” nade; jezik

slobode (trenutačne slobode, krhotina slobode, sloboda iza leđa

tamničara); jezik od učitelja ismejanog đaka, okaljanog pešadinca,

izgrdenog jadikovca, činovnicima dodijale starice;

jednostavan jezik nosača, prigodnih drvoseča koja nije

ni u fabrici, ni u zanatskoj radnji prikladan (jer nije ni

osnovni ispit iz jezika položio); jezik veterana

ko ispred mladog oficira muca;

poput Luterovog iz dubine

izrečen iskaz

na policijskoj stanici

odmah išamaranog;

jezik švercera iz Košicea, služavke

iz Bukurešta, uličarke iz Bejruta koja

mater doziva; evo jednog od sinova

čije lice pljuvotinom pran,

crvenilom besa brisan:

oglasiti se i drugim jezicima zna,

kao veran Evropljanin

zbog svojih stavova i među drugim

narodima je vredan pažnje, poštovanja:

ne može na takvu svečanu binu stupiti,

ne može tako sjajan

venac dobiti, kojeg žurno ne bi do tebe

nosio, ispred nogu

stavio, tvoje zgrčene usne osmehom na osmeh

nagnuo, majko

koja si me othranila.