Non mi ricordo più, quant'era bionda,
Njene zlatne kose više se ne sećam,
ma quando l'estate arriva
Ali znam da su njive u zlatnom sjaju
di spighe dorate ricca,
Kad žutim klasovima leto dozreva
la sento di nuovo, la sua biondezza.
I u tom žutilu opet znam za nju.
Non mi ricordo più,
I suoi occhi quant'erano blu,
Azura njenog oka više se ne sećam,
ma in settembre, nell'azzurro dei cieli
Ali jesenje nebo kad se otvori,
mi pare di vederli.
U septembarskom klonulom pozdravu
Non mi ricordo più la sua voce di seta,
Sjaj njenog oka katkad me pogodi.
ma in primavera, quando il prato respira,
da una pasqua come il cielo lontana,
Ni njenog svilenog glasa više se ne sećam,
mi sembra di sentirla.
Ali u proleće kad livada uzdiše,
Osećam, iz dalekog, nebeskog proleća
Do mene Anin nežan glas dopire.