Serate miti, anche i vostri ricordi saranno nobilitati!
Stare večeri i vas oplemenjuje sećanje!
Dai poeti e dalle giovani spose contornata tavola
Pesnicima, mladim ženama okrunjeni sjajni
brillante dove stai scivolando sulla mota del passato?
stolovi kuda klizite u močvari prošlosti?
dov’è la notte, quando gli amici arzilli, bevevano
gde je ta noć kada razdragano vrsno vino
allegramente pinot grigio, dai sottili, brillanti calici?
točili hitri drugari u vitke, blistave pehare?
Intorno la luce della lampada versetti fluttuavano,
sulla cresta metrica si cullavano brillanti aggettivi verdi,
Stihovi su lebdeli oko svetla lampe, sjajne zelene
vivevano i morti e i prigionieri erano a casa, amici vecchi
atribute ljuljao penušavi val pesama,
spariti, da tempo deceduti scrivevano poesie, con
mrtvi živeli, robovi, davno nestali dragi
la terra dell’Ucraina, Spagna e delle Fiandre sul cuore.
drugovi doma su bili, poeme pisali noseći
Alcuni combattevano, digrignando i denti correvano
nad srcima Ukrajinu, Hispaniju, Flandriju.
nel fuoco, perché non potevano far’ altro, mentre
intorno a loro, sotto la coperta lurida della notte,
Neki su čvrsto stisnutim zubima jurili u vatru
la compagnia dormiva impaurita, pensavano alla propria
i borili se jer drugo im nije preostalo
stanza, che in questa società fungeva da isola e da grotta.
i dok je četa prestrašeno spavala pod noćnim
A volte viaggiavano nei carri bestiame blindati, assiderati,
kaljavim skrovištem snivali o svojim odajama
senza armi stavano fermi nei campi minati, altre volte,
što im je u tom društvu ostrvo i jama bila.
sono andati volontari, muti, con le armi in mano, sapevano
che quella guerra era questione loro, e ora nella notte,
Nekud su u zapečaćenim vagonima putovali,
l’angelo della libertà veglia sul loro grande sogno.
prestravljeno, nemo stajali na minskim poljima,
A volte…non importa. Che fine han fatto le grandi bevute?
nekud su dobrovoljno s oružjem u ruci išli,
Volavano i precetti, s’accumulavano i frammenti delle
šutke jer su znali da je ta borba njihova stvar –
poesie e si moltiplicavano le rughe intorno la bocca
sada u noći anđeo slobode im čuva nebeske snove.
e sotto gli occhi delle giovani donne; negli anni cupi
della guerra s’appesantivano le ragazze dai passi di fata.
I nekud... svejedno. Gde su isčezla mudra pijanstva?
Dov’è quella notte, la taverna, la tavola sotto i tigli?
leteli pozivi, gomilali nedovršene pesme
coloro che son ancora vivi, quelli alla guerra costretti?
i gomilali bore oko usana, ispod očiju na licima
cuore mio sente la loro voce, la mano la loro stretta,
ljupko nasmijanih mladih žena; tromi su postali neusiljeni
cito le loro opere intravedo la grandezza della loro statura,
koraci mladih vila tokom šutljivih, ratnih godina.
e misuro (prigioniero muto), - in cima alla straziata Serbia.
Dov’è la notte? quella notte non ritornerà mai più,
Gde ja ta noć, ta krčma, trpeza ispod hlada drveta?
e a quel che c’era, la guerra dà una diversa prospettiva.
gde su koji još žive a u rat su oterani?
Son seduti alla tavola, nascosti nei sorrisi delle donne,
glas im čuje moje srce, ruke čuvaju stisak ruke,
berranno dai nostri bicchieri, coloro, che insepolti
citiram dela, nazirem senke njihovih bista i sećam
dormono nei boschi lontani, sui pascoli stranieri.
se (nemi rob) – na jecajem punom krovu Srbije.
Gde je ta noć? ta noć vratiti se više neće,
što je bilo ima drukčije značenje od smrti.
Kraj stola sede, skrivaju se iza ženskog smeška
i gucnut će iz pehara oni što su nesahranjeni
spavaju u dalekim šumama, na tuđim livadama.
Lager Heidenau iznad Žagubice u brdima,
17. VIII. 1944.