Gdje je tiranija,
Dort, wo die Tyrannei ist,
ist die Tyrannei,
tu je tiranija
in den Gewehrläufen,
in den Gefängnissen ist sie,
ne samo u puščanim cijevima,
aber nicht nur, im Gebrüll
ne samo u zatvorskim zijevima,
der Wärter ist sie, nachts,
in den Verhörzellen,
ne samo u sobama gdje priznaju,
aber nicht nur, sie ist
ne samo u noćima što izdaju
im schwarzen Qualm
der Anklagereden,
vike stražara; gdje je tiranija,
in den Geständnissen,
in den Morsezeichen
tu je tiranija
der Häftlinge, auch
ne samo u dimno-tamnim
in den kalten Silben
des Richters ist sie,
optužbama isklupčanim,
der Schuldig! sagt,
u priznanjima optuženika,
aber nicht nur, im Habt Acht!,
im Trommelwirbel, im Feuer-
morze-znacima zatvorenika,
befehl, im dumpfen Sturz
des Toten in seine Grube,
ne samo u hladnim odlukama
aber nicht nur, auch
sudaca: kriv je! — osudama;
in der Nachricht ist sie,
die heimlich geflüstert wird
tu je tiranija
durch die halboffene Tür,
ne samo u vojničkim ostrugama,
im Finger, der Pst! sagt,
in den Gesichtern,
u praskavu komandovanju:
die sich verriegelt haben,
aber nicht nur dort,
»Mirno!« — »Pali!« i bubnjanju
auch dahinter ist sie,
i u torn kako lešinu vuku
hinter den Gittern,
wo der wortlose Jammer
u jamu da je mrtvu još tuku,
um sich schlägt und schreit,
ne samo u došapnutim
im Lauf der Tränen,
der das Schweigen düngt,
pred vratima odškrinutim
im erstarrten Augapfel
ist die Tyrannei,
vijestima uplašenim,
nicht nur in den Händen
prigušenim, zastrašenim,
an der Hosennaht,
in den Hochrufen,
ne samo u nom »pst!«
in den Liedern, im Jubel,
i pred usta stavljen prst,
dort, wo die Tyrannei ist,
ist die Tyrannei
gdje je tiranija,
nicht nur im Beifall
unermüdlicher Hände,
tu je tiranija
in den Fanfaren, den lauten
ne samo u rešetkastim
Lügen der Denkmäler,
in der Oper, den Farben
izrazima lica tmastim,
der Ausstellungen,
za tim rešetkama nijemim
in jedem Keilrahmen,
ja schon im Haar des Pinsels
jaucima zatomljenim,
ist sie, nicht nur
im Bremsen des Wagens,
u pljusku suza bez glasa
der vor der Tür hält,
što tišinu ustalasa —
nachts, wo die Tyrannei ist,
ist sie allgegenwärtiger
pa raste zlom nesmirenim
als dein gewesener Gott,
u zjenama raširenim,
überall ist sie, auch
in den Kindergärten,
u buci kad motor klizne
im Rat des Vaters,
im Lächeln der Mutter,
u noći pa tiho zvizne
nicht nur im Stacheldraht,
i u tome:
in der Antwort des Kindes,
das ein Fremder fragt,
pred kapijom stade — kome?
ist sie, in den Zeilen
u tom kad uz »Halo« s žice
der Bücher, wenn es nur
der Stacheldraht wäre,
osjećaš kroz slušalice
in den blöden Phrasen,
die dich verblöden,
tišinu: netko te čuje,
aber nicht nur da,
strano uho prisluškuje;
sie ist in den Küssen
zum Abschied, wenn die Frau
i vezan ne samo žicom telefona
fragt Wann kommst du wieder?,
mučiš se, sapet poput Laokona:
sie ist auf der Straße,
in deinem Wie gehts Wie gehts,
u vlaku, avionu, na šinama,
im Druck einer Hand,
die plötzlich erschlafft,
u gužvi, na dnu, u visinama,
im Gesicht deiner Liebe,
jer je tiranija
das auf einmal erstarrt,
denn da ist sie auch,
ne samo u krutom stajanju
im flüchtigsten Rendezvous,
u zvonkom »Živio!«, klicanju
in den Vernehmungen ist sie,
aber nicht nur dort, sie ist
»Hura!«, ne samo u pjevanju,
in den Worten der Liebe,
im Rausch, wie die Mücke im Wein,
neumornom pljeskanju
denn allein bist du nie,
dlanova na priredbama,
auch in den Träumen nicht,
auch im Hochzeitsbett ist sie v
ne samo u operama,
or dir da, im Verlangen,
trubama i nevjerama,
denn nur das ist schön,
was sie berührt hat,
ona je na ulicama
mit ihr, nicht mit der Liebe
hast du geschlafen,
u jednako preglasnome
sie ist auf dem Teller, im Glas,
veselom i turobnome
in der Nase, im Mund,
in der Dämmerung, in der Kälte,
spomeniku kamenome,
im Freien, im Zimmer,
ona je u dvoranama
als käme der Leichengeruch
durch das offene Fenster,
sjajnim, na svim izložbama,
als strömte von irgendwo
Gas in die Wohnung,
u svakom okviru zlatnu,
in deinen Selbstgesprächen
već u kistu, već u platnu,
horcht sie dich aus,
in deinen Phantasien
jer je tiranij a okrutna
nistet sie, aber nicht nur,
prisutna
die Milchstraße ist eine Grenze,
Scheinwerfer leuchten,
u svemu svega tvog
am Himmel, ein Minenfeld
in der Höhe, ein Horchposten,
više neg drevni bog;
das Gewimmel am Firmament
jer je tiranija s nama
ein einziges Arbeitslager,
denn sie ist überall,
u jaslicama,
in jedem Haus, sie spricht
u očevim savjetima,
aus den Glocken, der Predigt
des Pfarrers, bei dem
u majčmim osmijesima,
du beichtest, Kirche ist sie,
Parlament, Folterkeller,
u tom, kako dijete snuje
ob du die Augen auftust
da pred strancem zamuckuje,
oder schließt, du spürst
ihren Blick, sie erinnert dich,
kako ti prije šapata
wie eine Krankheit mahnt sie,
osvrćeš se na sva vrata;
Sklave, Sklave, singen die Rader
des Zuges, du atmest sie ein
ne samo žici bodljikavoj,
im Gebirge, am Meer
ist sie da, sie ist da,
ne samo u knjizi sumnjičavoj,
wenn es blitzt, aber nicht nur,
u riječima što jače stežu,
im kleinsten Geräusch,
in jeder Bewegung, die du
nego kad te žicom vežu,
nicht erwartet hast,
ona je na svakom uranku,
in der Ruhe, der Herzbeklemmung,
der Handschellen-Langeweile,
u poljupcu na rastanku,
im Regenschauer, der
den Himmel vergittert,
kad žene glas te blagi
im fallenden Schnee,
pita: vraćaš se, dragi?
der die Zellenwand weißelt,
aber nicht nur, aus den Augen
kad se javljaš na ulici
deines Hundes blickt sie dich an,
sa — kako si? — po navici,
in allen Zielen wartet sie
auf dich, in der Zukunft,
i u naglom umekšanju
in dem, was du denkst,
in all deinen Gesten,
stisaka pri rukovanju,
du schaffst sie dir
u tome, kako se trzne
wie der Fluß sein Bett,
so folgst du ihr,
lice ljubovice i smrzne,
siehst sie im Spiegel,
jer ona već je tamo
sie horcht dich aus,
du entgehst ihr nicht,
u onom — nemaš kamo,
Gefangener bist du, Wärter
zugleich, dein Tabak schmeckt
ne samo u saslušanju,
nach ihr, deine Kleider
i u tvome je priznanju,
riechen nach ihr, dein Hirn
ist voll von ihr, dir fällt
u zanosu riječi finu,
nur ein, was ihr einfällt,
kao muhe strv u vinu,
du möchtest sehen, du siehst
nur das, was sie phantasiert,
jer ni u snu, znam
wie ein Waldbrand ist sie,
entstanden aus einem Zündholz,
nisi više sam,
du hast es weggeworfen, doch
bračni je krevet pod njenom vlasti,
zertreten hast du es nicht,
so umzingelt sie dich
čak prije njega već je u strasti,
in der Fabrik, auf dem Feld, zuhaus,
od lijepa za te tek ono je ostalo,
und du weißt nicht mehr,
was Leben ist, Brot, Fleisch,
što jednom njezino već je postalo,
Liebe, Verlangen, nicht,
was ausgebreitete Arme sind,
s njome si ležeć ogolio,
die Handschellen, die er trägt,
a vjerovao si ti da si volio;
schmiedet der Sklave sich,
wenn du ißt, mästest du sie,
u tanjuru, čaši, svud je ima,
für sie zeugst du
u nosu ti ona, u ustima,
dein Kind, denn wo sie ist,
ist jeder ein Kettenglied,
u svjetlosti i u mraku,
du stinkst nach ihr,
du selbst bist die Tyrannei,
u sobi je i u zraku,
du gehst blind wie die andern,
ko da kroz prozor otvoren
ein Maulwurf im Licht,
in deiner engen Zelle,
ulazi smrad njezin rastvoren,
in deiner Wüste bist du allein,
ko da u kući smradni zijev
denn wo die Tyrannei ist,
dort ist alles vergeblich,
plin pušta svud raspukla cijev,
auch das getreueste Wort,
auch der Satz, den ich schreibe,
kad sam sa sobom razgovaraš,
denn von Anfang an wacht sie
njoj, tiraniji, odgovaraš,
an deinem Grab, die Tyrannei,
sie bestimmt, wer du warst,
čak i maštu ona briše,
noch dein Staub wird ihr dienen.
neovisan nisi više,
čak je Mliječni Put gore bijeli
granična nit gdje sjaj se dijeli,
il minsko polje; zvijezde brode
ko prozori što sve uhode,
razigran nebeski šator
radni je logor i zavor,
jer tiranij a zbori
iz zvonjave zvona, groznice što gori,
iz popa kome se ispovijeda,
iz onog što nam on propovijeda,
crkva, parlament, mučilišta,
sve su to njena tek kazališta;
oku se zatvoriti ne da,
svud ona na tebe gleda,
ko bolest il kao sjena
s tobom je, ko uspomena;
točkovi vlaka škripom ti javljaju:
ti rob si, rob si, stalno ponavljaju;
na planini, uz jezera
to udišeš, svud te tjera,
u cik-caku munje prasne
nečekano plane-gasne,
ona je u buci, sjaju,
čak u srca otkucaju;
ona je u miru rokova,
dosadi okova,
u pljuscima koji s kišom nas vežu,
u rešetkama što do neba seu,
u sniježenju što zabijeli
ćelij e zid cijeli,
ona te gleda zla
kroz oči vjernog psa
i zato, što u svaki cilj ti se utra,
ona je i u tvom sutra,
u svake misli tvoje letu
i u svakom je tvom pokretu,
ko voda korito, ti je paraš,
slijediš je i stalno stvaraš,
pobjeći iz svoga kruga ne da,
iz zrcala te ona gleda,
ona uhada, svudje voditelj,
zarobljenik si i — zarobitelj;
u miris duhana, jela,
u sukno tvog odijela
upija se, tu se drži
do srži prži,
trgnuo bi se, al misli šum
tek od nje prima tvoj um,
gledao bi, al vidiš tek ono
što njen ti vrač pred oči je sklono
i svud te plamen kružeć opsjedne
ko požar šume iz šibice jedne,
jer kada si je zbacio,
ti nju nisi i zgazio,
pa sada na te motri svuda,
u tvornici, domu, nemaš kuda
i ne osjećaš više šta je duh,
šta život, meso, šta je kruh,
šta je to ljubav, osjećaj,
želja i ruku zagrljaj,
okove tako slugan bijedno
sam svoje nosi i kuje ujedno;
kad jedeš, njoj ugađaš,
sinove za nju rađaš,
gdje je tiranija velika
svak j e u lancu tek karika,
iz tebe bazdi, klija
i sam si — tiranija;
jer se već rad tebe ukoči
dijete, u prkos ustoboči,
i u tvom krilu uljuljana
supruga drolja postaje strana;
svi tako kroz sunčan dan lijepi
bazamo ko po mraku slijepi
i vrpoljimo se u našem darmaru,
ma pobjegli od nje čak u Saharu,
jer gdje je tiranija, tamo je stud
i sve je tamo uzalud,
pa i ova pjesma zacijelo
i bilo kakvo drugo djelo,
jer tiranija stoji ko zloba
uza te, živog mrca bez groba,
i za te zbori, kroza te tuži,
njoj čak i prah tvoj služi.