U korenu snaga vrvi,
Nella radice guizza la forza,
od kiše, zemlje celi,
beve la pioggia, vive di terra
san mu je snežak beli.
e il suo sogno è bianco, di neve.
Iz zemlje na površ zemlje
puzi, koren je lukav,
Di sotto terra urge alla superficie,
ko uže mu je rukav.
si arrampica ed è furba,
Na rukavu crv spava,
ha le braccia come funi.
na rukavu crv sedi,
svet u crv se promeni.
Sulle sue braccia dorme il verme,
Ali koren dalje živi,
ai piedi della radice siede il verme,
ne mari za vanjski svet
il mondo si vermifica.
već za lišće i cvet.
Njemu se divi, hrani ga
Ma la radice continua a vivere sotterra,
šalje dobre sokove,
non si cura del mondo,
slasne, kusne sokove.
solo dei suoi rami frondosi.
Sad sam i ja koren,
među crvima živim,
Lei li ammira, li nutre,
tu pesmu tamo krpim.
sapori buoni gli invia,
Cvet sam bio, koren sada,
sapori dolci, celestiali.
na me crna zemlja pada,
mojoj sudbi sad je kraj
Sono anch’io una radice, adesso,
nad glavom mi pila, znaj.
vivo tra vermi, io,
Lager Heidenau iznad Žagubice u brdima,
e qui preparo questa poesia.
8. VIII. 1944.
Ero fiore, sono diventato radice,
buia e pesante la terra su di me,
la mia sorte è compiuta,
una sega piange sulla mia testa.
Lager Heidenau, Žagubica,
8 agosto 1944