Čujem ti šuštanje, Herode,
Susogásodat hallom, Heródiás
i vidim ti kćerku,
és lányodat látom,
nju, glupu - nevinu, nemilosrdnu,
őt, a buta szűzet, irgalmatlant,
koja mi na tacnu želi glavu,
aki tálcára óhajtja fejem,
koja na bedrima kao ruho
aki szoknyául veszi farára
nosa moj svileni suton,
selyemvérű alkonyatom,
nju vidim, koja s kožom morskog psa
őt látom, őt, aki cápabőrrel
trlja ružu na obraze
orcáira dörzsöl rózsát
i ne oseća kakva je žalost za mene
s nem érzi át micsoda gyász
noć u samoći provesti.
pár nélkül töltenem az éjt.
Ne žuri mašto, tek je podne,
Ne siess képzelet, még csak dél van,
senke su sitne, povest još može stići,
törpék az árnyak, történhet más is,
još nepomično leži sablja,
még mozdulatlan delel a kard,
ne moja kosa: vrućina ju obavija,
s nem a hajam: hőség gyűrüzik róla,
senka joj je nepomična a gore
port se borzol árnya, és fönt a fekély
tek kuža titra jer nema metalnog ogledala,
lüktet csupán, mert érctükre nincs,
jer ogledalo je u podrumu sakriveno,
mert alagsorba csukatta a tükröt,
idila - al me šaš opet prekriva,
idilli – de újra sásözön rajtam,
šuštanje ti opet ugasi svetlo
susogásod újra eloltja a fényt,
i vidim ti kćerku, Herode.
és lányodat látom, Heródiás.
I iz pete mi arhanđel plamti,
Sarkamból is arkangyal lángol,
jalove dojke joj gazi,
tejetlen csecseibe rúg,
ljutnja mi cveta na željezu,
haragom virul a vasakon,
ljutnja a ne slepa nada
haragom és nem a remény,
jer odmerio i procenio:
mert megmértem én s megitéltem:
slaba je za izbavljenje
megváltáshoz igen kevés,
jer rešetke lišćem prekriva
mert rácsot ugyan belevelez,
ali rešetku nikad ne kida,
de rácsot soha nem harap el,
i jer svima nemirnima
s mert minden nyugtalanoknak
sramota je pitoma smrt,
szégyene a szelíd halál,
nepromišljena predaja,
megadás, meggondolatlan,
makar i sa ljupkošću pozlati -
bájjal noha bearanyoz –
glavu nikad ne poklanjamo,
fejet ajándékba nem adunk,
dat ćeš odrubiti? nebeska orbita ga
levágatod? égi orbita várja,
čeka, skida trup ogrtač od kreča
oltottmész-köpenyét leveti a törzs,
rame uzdrma tu crknutu zemlju,
rendíti e döglött földet a váll,
naša smrt nikad neće biti poklon s pazara
halálunk vásárfia soha nem lesz,
ni smrt koja se u prozor stavlja.
soha ablakba-tehető halál.
Čujem ti šuštanje, Herode.
Susogásodat hallom, Heródiás.