Susogásodat hallom, Heródiás
Čujem ti šuštanje, Herode,
és lányodat látom,
i vidim ti kćerku,
őt, a buta szűzet, irgalmatlant,
nju, glupu - nevinu, nemilosrdnu,
aki tálcára óhajtja fejem,
koja mi na tacnu želi glavu,
aki szoknyául veszi farára
koja na bedrima kao ruho
selyemvérű alkonyatom,
nosa moj svileni suton,
őt látom, őt, aki cápabőrrel
nju vidim, koja s kožom morskog psa
orcáira dörzsöl rózsát
trlja ružu na obraze
s nem érzi át micsoda gyász
i ne oseća kakva je žalost za mene
pár nélkül töltenem az éjt.
noć u samoći provesti.
Ne siess képzelet, még csak dél van,
Ne žuri mašto, tek je podne,
törpék az árnyak, történhet más is,
senke su sitne, povest još može stići,
még mozdulatlan delel a kard,
još nepomično leži sablja,
s nem a hajam: hőség gyűrüzik róla,
ne moja kosa: vrućina ju obavija,
port se borzol árnya, és fönt a fekély
senka joj je nepomična a gore
lüktet csupán, mert érctükre nincs,
tek kuža titra jer nema metalnog ogledala,
mert alagsorba csukatta a tükröt,
jer ogledalo je u podrumu sakriveno,
idilli – de újra sásözön rajtam,
idila - al me šaš opet prekriva,
susogásod újra eloltja a fényt,
šuštanje ti opet ugasi svetlo
és lányodat látom, Heródiás.
i vidim ti kćerku, Herode.
Sarkamból is arkangyal lángol,
I iz pete mi arhanđel plamti,
tejetlen csecseibe rúg,
jalove dojke joj gazi,
haragom virul a vasakon,
ljutnja mi cveta na željezu,
haragom és nem a remény,
ljutnja a ne slepa nada
mert megmértem én s megitéltem:
jer odmerio i procenio:
megváltáshoz igen kevés,
slaba je za izbavljenje
mert rácsot ugyan belevelez,
jer rešetke lišćem prekriva
de rácsot soha nem harap el,
ali rešetku nikad ne kida,
s mert minden nyugtalanoknak
i jer svima nemirnima
szégyene a szelíd halál,
sramota je pitoma smrt,
megadás, meggondolatlan,
nepromišljena predaja,
bájjal noha bearanyoz –
makar i sa ljupkošću pozlati -
fejet ajándékba nem adunk,
glavu nikad ne poklanjamo,
levágatod? égi orbita várja,
dat ćeš odrubiti? nebeska orbita ga
oltottmész-köpenyét leveti a törzs,
čeka, skida trup ogrtač od kreča
rendíti e döglött földet a váll,
rame uzdrma tu crknutu zemlju,
halálunk vásárfia soha nem lesz,
naša smrt nikad neće biti poklon s pazara
soha ablakba-tehető halál.
ni smrt koja se u prozor stavlja.
Susogásodat hallom, Heródiás.
Čujem ti šuštanje, Herode.