Dort, wo die Tyrannei ist,
Gdje je tiranija,
ist die Tyrannei,
in den Gewehrläufen,
tu je tiranija
in den Gefängnissen ist sie,
ne samo u puščanim cijevima,
aber nicht nur, im Gebrüll
der Wärter ist sie, nachts,
ne samo u zatvorskim zijevima,
in den Verhörzellen,
aber nicht nur, sie ist
ne samo u sobama gdje priznaju,
im schwarzen Qualm
ne samo u noćima što izdaju
der Anklagereden,
in den Geständnissen,
vike stražara; gdje je tiranija,
in den Morsezeichen
tu je tiranija
der Häftlinge, auch
in den kalten Silben
ne samo u dimno-tamnim
des Richters ist sie,
der Schuldig! sagt,
optužbama isklupčanim,
aber nicht nur, im Habt Acht!,
u priznanjima optuženika,
im Trommelwirbel, im Feuer-
befehl, im dumpfen Sturz
morze-znacima zatvorenika,
des Toten in seine Grube,
ne samo u hladnim odlukama
aber nicht nur, auch
in der Nachricht ist sie,
sudaca: kriv je! — osudama;
die heimlich geflüstert wird
durch die halboffene Tür,
tu je tiranija
im Finger, der Pst! sagt,
ne samo u vojničkim ostrugama,
in den Gesichtern,
die sich verriegelt haben,
u praskavu komandovanju:
aber nicht nur dort,
»Mirno!« — »Pali!« i bubnjanju
auch dahinter ist sie,
hinter den Gittern,
i u torn kako lešinu vuku
wo der wortlose Jammer
um sich schlägt und schreit,
u jamu da je mrtvu još tuku,
im Lauf der Tränen,
ne samo u došapnutim
der das Schweigen düngt,
im erstarrten Augapfel
pred vratima odškrinutim
ist die Tyrannei,
vijestima uplašenim,
nicht nur in den Händen
an der Hosennaht,
prigušenim, zastrašenim,
in den Hochrufen,
in den Liedern, im Jubel,
ne samo u nom »pst!«
dort, wo die Tyrannei ist,
i pred usta stavljen prst,
ist die Tyrannei
nicht nur im Beifall
gdje je tiranija,
unermüdlicher Hände,
tu je tiranija
in den Fanfaren, den lauten
Lügen der Denkmäler,
ne samo u rešetkastim
in der Oper, den Farben
der Ausstellungen,
izrazima lica tmastim,
in jedem Keilrahmen,
za tim rešetkama nijemim
ja schon im Haar des Pinsels
ist sie, nicht nur
jaucima zatomljenim,
im Bremsen des Wagens,
u pljusku suza bez glasa
der vor der Tür hält,
nachts, wo die Tyrannei ist,
što tišinu ustalasa —
ist sie allgegenwärtiger
als dein gewesener Gott,
pa raste zlom nesmirenim
überall ist sie, auch
u zjenama raširenim,
in den Kindergärten,
im Rat des Vaters,
u buci kad motor klizne
im Lächeln der Mutter,
u noći pa tiho zvizne
nicht nur im Stacheldraht,
in der Antwort des Kindes,
i u tome:
das ein Fremder fragt,
ist sie, in den Zeilen
pred kapijom stade — kome?
der Bücher, wenn es nur
u tom kad uz »Halo« s žice
der Stacheldraht wäre,
in den blöden Phrasen,
osjećaš kroz slušalice
die dich verblöden,
tišinu: netko te čuje,
aber nicht nur da,
sie ist in den Küssen
strano uho prisluškuje;
zum Abschied, wenn die Frau
fragt Wann kommst du wieder?,
i vezan ne samo žicom telefona
sie ist auf der Straße,
mučiš se, sapet poput Laokona:
in deinem Wie gehts Wie gehts,
im Druck einer Hand,
u vlaku, avionu, na šinama,
die plötzlich erschlafft,
u gužvi, na dnu, u visinama,
im Gesicht deiner Liebe,
das auf einmal erstarrt,
jer je tiranija
denn da ist sie auch,
im flüchtigsten Rendezvous,
ne samo u krutom stajanju
in den Vernehmungen ist sie,
u zvonkom »Živio!«, klicanju
aber nicht nur dort, sie ist
in den Worten der Liebe,
»Hura!«, ne samo u pjevanju,
im Rausch, wie die Mücke im Wein,
neumornom pljeskanju
denn allein bist du nie,
auch in den Träumen nicht,
dlanova na priredbama,
auch im Hochzeitsbett ist sie v
or dir da, im Verlangen,
ne samo u operama,
denn nur das ist schön,
trubama i nevjerama,
was sie berührt hat,
mit ihr, nicht mit der Liebe
ona je na ulicama
hast du geschlafen,
u jednako preglasnome
sie ist auf dem Teller, im Glas,
in der Nase, im Mund,
veselom i turobnome
in der Dämmerung, in der Kälte,
im Freien, im Zimmer,
spomeniku kamenome,
als käme der Leichengeruch
ona je u dvoranama
durch das offene Fenster,
als strömte von irgendwo
sjajnim, na svim izložbama,
Gas in die Wohnung,
u svakom okviru zlatnu,
in deinen Selbstgesprächen
horcht sie dich aus,
već u kistu, već u platnu,
in deinen Phantasien
nistet sie, aber nicht nur,
jer je tiranij a okrutna
die Milchstraße ist eine Grenze,
prisutna
Scheinwerfer leuchten,
am Himmel, ein Minenfeld
u svemu svega tvog
in der Höhe, ein Horchposten,
više neg drevni bog;
das Gewimmel am Firmament
ein einziges Arbeitslager,
jer je tiranija s nama
denn sie ist überall,
in jedem Haus, sie spricht
u jaslicama,
aus den Glocken, der Predigt
u očevim savjetima,
des Pfarrers, bei dem
du beichtest, Kirche ist sie,
u majčmim osmijesima,
Parlament, Folterkeller,
u tom, kako dijete snuje
ob du die Augen auftust
oder schließt, du spürst
da pred strancem zamuckuje,
ihren Blick, sie erinnert dich,
wie eine Krankheit mahnt sie,
kako ti prije šapata
Sklave, Sklave, singen die Rader
osvrćeš se na sva vrata;
des Zuges, du atmest sie ein
im Gebirge, am Meer
ne samo žici bodljikavoj,
ist sie da, sie ist da,
ne samo u knjizi sumnjičavoj,
wenn es blitzt, aber nicht nur,
im kleinsten Geräusch,
u riječima što jače stežu,
in jeder Bewegung, die du
nicht erwartet hast,
nego kad te žicom vežu,
in der Ruhe, der Herzbeklemmung,
ona je na svakom uranku,
der Handschellen-Langeweile,
im Regenschauer, der
u poljupcu na rastanku,
den Himmel vergittert,
kad žene glas te blagi
im fallenden Schnee,
der die Zellenwand weißelt,
pita: vraćaš se, dragi?
aber nicht nur, aus den Augen
deines Hundes blickt sie dich an,
kad se javljaš na ulici
in allen Zielen wartet sie
sa — kako si? — po navici,
auf dich, in der Zukunft,
in dem, was du denkst,
i u naglom umekšanju
in all deinen Gesten,
stisaka pri rukovanju,
du schaffst sie dir
wie der Fluß sein Bett,
u tome, kako se trzne
so folgst du ihr,
siehst sie im Spiegel,
lice ljubovice i smrzne,
sie horcht dich aus,
jer ona već je tamo
du entgehst ihr nicht,
Gefangener bist du, Wärter
u onom — nemaš kamo,
zugleich, dein Tabak schmeckt
ne samo u saslušanju,
nach ihr, deine Kleider
riechen nach ihr, dein Hirn
i u tvome je priznanju,
ist voll von ihr, dir fällt
nur ein, was ihr einfällt,
u zanosu riječi finu,
du möchtest sehen, du siehst
kao muhe strv u vinu,
nur das, was sie phantasiert,
wie ein Waldbrand ist sie,
jer ni u snu, znam
entstanden aus einem Zündholz,
nisi više sam,
du hast es weggeworfen, doch
zertreten hast du es nicht,
bračni je krevet pod njenom vlasti,
so umzingelt sie dich
in der Fabrik, auf dem Feld, zuhaus,
čak prije njega već je u strasti,
und du weißt nicht mehr,
od lijepa za te tek ono je ostalo,
was Leben ist, Brot, Fleisch,
Liebe, Verlangen, nicht,
što jednom njezino već je postalo,
was ausgebreitete Arme sind,
s njome si ležeć ogolio,
die Handschellen, die er trägt,
schmiedet der Sklave sich,
a vjerovao si ti da si volio;
wenn du ißt, mästest du sie,
für sie zeugst du
u tanjuru, čaši, svud je ima,
dein Kind, denn wo sie ist,
u nosu ti ona, u ustima,
ist jeder ein Kettenglied,
du stinkst nach ihr,
u svjetlosti i u mraku,
du selbst bist die Tyrannei,
u sobi je i u zraku,
du gehst blind wie die andern,
ein Maulwurf im Licht,
ko da kroz prozor otvoren
in deiner engen Zelle,
in deiner Wüste bist du allein,
ulazi smrad njezin rastvoren,
denn wo die Tyrannei ist,
ko da u kući smradni zijev
dort ist alles vergeblich,
auch das getreueste Wort,
plin pušta svud raspukla cijev,
auch der Satz, den ich schreibe,
kad sam sa sobom razgovaraš,
denn von Anfang an wacht sie
an deinem Grab, die Tyrannei,
njoj, tiraniji, odgovaraš,
sie bestimmt, wer du warst,
noch dein Staub wird ihr dienen.
čak i maštu ona briše,
neovisan nisi više,
čak je Mliječni Put gore bijeli
granična nit gdje sjaj se dijeli,
il minsko polje; zvijezde brode
ko prozori što sve uhode,
razigran nebeski šator
radni je logor i zavor,
jer tiranij a zbori
iz zvonjave zvona, groznice što gori,
iz popa kome se ispovijeda,
iz onog što nam on propovijeda,
crkva, parlament, mučilišta,
sve su to njena tek kazališta;
oku se zatvoriti ne da,
svud ona na tebe gleda,
ko bolest il kao sjena
s tobom je, ko uspomena;
točkovi vlaka škripom ti javljaju:
ti rob si, rob si, stalno ponavljaju;
na planini, uz jezera
to udišeš, svud te tjera,
u cik-caku munje prasne
nečekano plane-gasne,
ona je u buci, sjaju,
čak u srca otkucaju;
ona je u miru rokova,
dosadi okova,
u pljuscima koji s kišom nas vežu,
u rešetkama što do neba seu,
u sniježenju što zabijeli
ćelij e zid cijeli,
ona te gleda zla
kroz oči vjernog psa
i zato, što u svaki cilj ti se utra,
ona je i u tvom sutra,
u svake misli tvoje letu
i u svakom je tvom pokretu,
ko voda korito, ti je paraš,
slijediš je i stalno stvaraš,
pobjeći iz svoga kruga ne da,
iz zrcala te ona gleda,
ona uhada, svudje voditelj,
zarobljenik si i — zarobitelj;
u miris duhana, jela,
u sukno tvog odijela
upija se, tu se drži
do srži prži,
trgnuo bi se, al misli šum
tek od nje prima tvoj um,
gledao bi, al vidiš tek ono
što njen ti vrač pred oči je sklono
i svud te plamen kružeć opsjedne
ko požar šume iz šibice jedne,
jer kada si je zbacio,
ti nju nisi i zgazio,
pa sada na te motri svuda,
u tvornici, domu, nemaš kuda
i ne osjećaš više šta je duh,
šta život, meso, šta je kruh,
šta je to ljubav, osjećaj,
želja i ruku zagrljaj,
okove tako slugan bijedno
sam svoje nosi i kuje ujedno;
kad jedeš, njoj ugađaš,
sinove za nju rađaš,
gdje je tiranija velika
svak j e u lancu tek karika,
iz tebe bazdi, klija
i sam si — tiranija;
jer se već rad tebe ukoči
dijete, u prkos ustoboči,
i u tvom krilu uljuljana
supruga drolja postaje strana;
svi tako kroz sunčan dan lijepi
bazamo ko po mraku slijepi
i vrpoljimo se u našem darmaru,
ma pobjegli od nje čak u Saharu,
jer gdje je tiranija, tamo je stud
i sve je tamo uzalud,
pa i ova pjesma zacijelo
i bilo kakvo drugo djelo,
jer tiranija stoji ko zloba
uza te, živog mrca bez groba,
i za te zbori, kroza te tuži,
njoj čak i prah tvoj služi.