Nella radice guizza la forza,
U korenu snaga vrvi,
beve la pioggia, vive di terra
od kiše, zemlje celi,
e il suo sogno è bianco, di neve.
san mu je snežak beli.
Iz zemlje na površ zemlje
Di sotto terra urge alla superficie,
puzi, koren je lukav,
si arrampica ed è furba,
ko uže mu je rukav.
ha le braccia come funi.
Na rukavu crv spava,
na rukavu crv sedi,
Sulle sue braccia dorme il verme,
svet u crv se promeni.
ai piedi della radice siede il verme,
Ali koren dalje živi,
il mondo si vermifica.
ne mari za vanjski svet
već za lišće i cvet.
Ma la radice continua a vivere sotterra,
Njemu se divi, hrani ga
non si cura del mondo,
šalje dobre sokove,
solo dei suoi rami frondosi.
slasne, kusne sokove.
Sad sam i ja koren,
Lei li ammira, li nutre,
među crvima živim,
sapori buoni gli invia,
tu pesmu tamo krpim.
sapori dolci, celestiali.
Cvet sam bio, koren sada,
na me crna zemlja pada,
Sono anch’io una radice, adesso,
mojoj sudbi sad je kraj
vivo tra vermi, io,
nad glavom mi pila, znaj.
e qui preparo questa poesia.
Lager Heidenau iznad Žagubice u brdima,
8. VIII. 1944.
Ero fiore, sono diventato radice,
buia e pesante la terra su di me,
la mia sorte è compiuta,
una sega piange sulla mia testa.
Lager Heidenau, Žagubica,
8 agosto 1944